Kremlj uvlači Gruziju u svoj rat dok Tbilisi prepravlja historiju u korist Rusije

Dana 7. septembra, ruski mediji su izvijestili da je bivši gruzijski generalni tužilac Otar Romanov-Parskhaladze formirao međunarodni dobrovoljački bataljon pod nazivom Georgievsk koji će se boriti za Moskvu u njenom ratu protiv Ukrajine. Romanov-Parskhaladze je već pod sankcijama SAD-a zbog navodnih veza s ruskim obavještajnim službama i nekada je smatran bliskim saradnikom počasnog predsjednika vladajuće stranke Gruzijski san Bidzine Ivanišvilija. Bataljon će finansirati rusko Ministarstvo odbrane. Objava dolazi u trenutku kada Kremlj i Gruzijski san obnavljaju svoje tvrdnje da Zapad pokušava uvući Gruziju u rat protiv Ukrajine.

Biografija Romanova-Parskhaladzea čini ga potencijalnim instrumentom ruskog utIcaja. Iako trenutno boravi u Rusiji, gruzijske vlasti su ga u odsustvu optužile za organiziranje ubistva i stavile na međunarodnu potjernicu. Dodao je ime ruske carske dinastije Romanov svom prezimenu, tvrdeći da potiče iz dinastije, a nedavno se pridružio Komunističkoj partiji Rusije. Prema riječima gruzijskog stručnjaka Valerija Čečelašvilija, ruske obavještajne službe ga prezentiraju kao novu političku figuru, alternativu trenutnoj gruzijskoj vladi i potencijalnog kandidata za premijera u slučaju promjene vlasti.

Romanov-Partskhaladze tvrdi da je prethodno devet mjeseci služio u ruskom Arbatskom dobrovoljačkom korpusu. Kao komandant novoformiranog bataljona, također je razmjenjivao prijetnje s Gruzijskom nacionalnom legijom, gruzijskom vojnom jedinicom koja se bori na strani Ukrajine. Legija je stekla široko priznanje svojim učešćem u ratu na strani Ukrajine i uključuje veliki broj iskusnih gruzijskih vojnika. Rusija ju je označila kao terorističku organizaciju. Romanov-Partskhaladze je članove Gruzijske nacionalne legije nazvao ratnim zločincima i tvrdio da će na kraju morati izaći pred ruski sud. Kao odgovor na prijetnje, komandant Gruzijske nacionalne legije Mamuka Mamulašvili rekao je: „Odgovorit ćemo gdje god je to potrebno“.

Izbor imena bataljona, Georgievsk, je značajan. Odnosi se na ruski grad Georgievsk, gdje je 1783. godine potpisan Georgievski sporazum između Ruskog Carstva i istočnog gruzijskog kraljevstva Kartli-Kaheti. Sporazum je kasnije postao jedan od faktora koji su doveli do okupacije i aneksije Gruzije od strane Ruskog Carstva. Osnivanje bataljona se, također, poklopilo s naporima gruzijske vladajuće elite i Kremlja da preoblikuju tumačenje ove historije u korist Rusije. 24. jula, u Georgievsku, uz pomoć predstavnika gruzijske dijaspore u Rusiji bliskih Kremlju, održana je svečanost povodom 243. godišnjice potpisivanja Georgievskog sporazuma.

Tokom ljeta, gruzijski premijer Irakli Kobakhidze promovirao je narativ prema kojem je potpisivanje Georgievskog sporazuma navodno doprinijelo očuvanju gruzijske državnosti, nacionalnog identiteta i kršćanske vjere. 12. augusta, Kobakhidze je javno pohvalio Georgievski sporazum iz 1783. godine. Izjavio je da je sporazum odigrao ključnu ulogu u spašavanju Gruzije. Dana 18. augusta dodao je da je zemlja dobila „fundamentalne koristi“ od sporazuma. Prema Kobakhidzeu, kršćanska Gruzija, okružena muslimanskim državama, izabrala je Rusiju, suvjernika. Upravo je tako sporazum okarakteriziran u sovjetskoj i ruskoj historiografiji. U gruzijskoj historiografiji, nasuprot tome, sporazum se smatra jednim od ključnih faktora koji su na kraju doprinijeli ukidanju gruzijske državnosti, aneksiji zemlje od strane Ruskog Carstva i gubitku nezavisnosti.

Kobakhidzeova pohvala Georgijevskog sporazuma izazvala je zbunjenost u gruzijskom društvu. Prozapadne stranke optužile su vladu da pokušava prekrojiti historiju u korist Rusije. Ruski propagandni mediji su, međutim, pozdravili političke poruke iz Tbilisija, objavljujući tekst „Okupacija je otkazana: Još jedna zemlja je odbila smatrati Rusiju neprijateljem“, pozivajući se na Kobakhidzeove komentare o Georgijevskom sporazumu.

Ruski mediji su povezali ove historijske reference sa trenutnim političkim smjerom Gruzije. Mnogi u Gruziji su to već smatrali bolnim poglavljem u historiji zemlje, ali sada je to odjednom postalo korisno Kremlju. Ruski mediji su počeli tvrditi da Kobakhidzeove reference na vladavinu kralja Erekleja II u političkom diskursu Gruzije služe ne samo za reinterpretaciju historije, već i za opravdanje trenutne politike gruzijske vlade, posebno njenog sve više prijateljskog političkog stava prema Rusiji.

Ovu naraciju prate i napori da se gruzijsko učešće na ruskoj strani u ratu prikaže kao šire nego što to utvrđuju dostupni dokazi. U septembru su ruski mediji izvijestili o formiranju još jednog navodno gruzijskog bataljona, nazvanog po gruzijskom pravoslavnom monahu i svecu Gabrijelu Urgebadzeu. Malo se zna o jedinici, uključujući njenu veličinu, sastav ili identitet onih koji u njoj služe. Izvještaji ruskih medija tvrde da je gruzijska delegacija koju je predvodio Besik Danelia, bivši član proruske političke stranke Demokratski pokret – Ujedinjena Gruzija, otputovala u ruski okupiranu Donjecku oblast s humanitarnom pomoći. Ruski mediji su Daneliju predstavili kao "filantropa iz Gruzije". Gruzijski mediji su ga, međutim, opisali kao proruskog aktivistu lojalnog vladi Gruzijskog sna. U videu iz Donjecka, Danelija ruske vojnike naziva "braćom" koji brane "pravoslavlje, Rusiju, Gruziju i pravdu". Navodni bataljon je prikazan kao dokaz da se Gruzijci bore na strani Rusije u ratu protiv Ukrajine. Takvo izvještavanje se uklapa u širi narativ da Rusija nije ni izolovana ni bez podrške gruzijskih građana.

Korištenje gruzijskih vjerskih ličnosti i simbola pojačalo je ovaj narativ. Gruzijska pravoslavna crkva (GPC) oštro je osudila korištenje imena Svetog Gavrila Urgebadzea - ​​monaha poznatog po otvorenom otporu sovjetskoj vlasti - za rusku vojnu jedinicu. Protojerej GPC-a Andria Jaghmaidze, šef Službe za odnose s javnošću GPC-a, rekao je da je korištenje imena Svetog Gavrila za vojnu formaciju "kategorički neprihvatljivo". U službenoj izjavi, Jaghmaidze je rekao: „Gruzijska pravoslavna crkva se distancira od upotrebe imena Svetog Gavrila u svrhu opravdavanja ili podrške vojnim akcijama“. Naglasio je da je jedinica osnovana bez ikakvih konsultacija s GPC ili vlastima u Tbilisiju, te je izrazio žaljenje što je inicijativa dobila podršku predstavnika Ruske pravoslavne crkve (RPC). Istovremeno, Gruzijski patrijarhat je uglavnom ostao nijem o široj i sve spekulativnijoj upotrebi vjerskih ličnosti i simbola u podršku geopolitičkim ciljevima Kremlja.

Druge inicijative su slično nastojale naglasiti vjerske i historijske veze između Rusije i Gruzije. Krajem augusta najavljen je projekat koji uključuje gruzijsku dijasporu u Rusiji, a koji poziva na izradu serije pravoslavnih ikona pod nazivom „Prijateljstvo ruskog i gruzijskog naroda“. Ikone će s jedne strane prikazivati ​​gruzijskog pravoslavnog sveca Gavrila Urgebadzea, a s druge ruskog sveca Serafima Sarovskog. Nakon završetka, ikone će biti razmijenjene između RPC i GPC. Navodno je jedna serija već proizvedena u Gruziji i spremna je za slanje u Rusiju. U saopćenju organizacije navodi se da će inicijativa „postati veliki civilizacijski odgovor na izazove modernosti i ujediniti bratske narode Rusije i Gruzije na osnovu zajedničke vjere i višestoljetnih tradicija“.

Politička dimenzija ovog trenda vidljiva je i među proruskim gruzijskim političkim ličnostima. Dana 3. jula, Mamuka Pipia, lider proruske gruzijske političke stranke Solidarnost za mir i bliski saradnik Romanov-Partskhaladze, koji ima i gruzijsko i rusko državljanstvo, objavio je video obraćanje iz Moskovske oblasti. Na snimku, Pipia stoji na oklopnom vojnom vozilu, drži jurišnu pušku i nosi ruski vojno-taktički prsluk, izjavljujući: „Nisam još bio u ratu, ali ako bude potrebno, ići ćemo”.

Ovi događaji ukazuju na to da se Gruzija sve više uključuje u informacione i političke dimenzije rata protiv Ukrajine. Hiljade Gruzijaca već dugo bore na strani Ukrajine, ali Kremlj sada pokušava oblikovati informaciono okruženje stvarajući utisak da se i Gruzijci bore na strani Rusije, navodno da bi branili porodične i pravoslavne vrijednosti. Ovaj napor prati propagandna kampanja Gruzijskog sna, koja Rusiju ne prikazuje kao historijskog protivnika Gruzije, već kao zemlju koja je navodno pomogla Gruziji da sačuva svoju državnost, nacionalni identitet i kršćansko naslijeđe kroz historiju. Kombinacija ovih događaja ukazuje na promjenu koja se proteže izvan trenutnih političkih i vanjskopolitičkih stavova. To se, također, odnosi na način na koji se predstavljaju gruzijska historija, vjerski identitet i javno razumijevanje rata protiv Ukrajine. Gruzijski san je ranije odbijao da Rusiju nazove neprijateljem, ali se nije usudio da je nazove prijateljem. Jezik koji dolazi iz Tbilisija sada se dodatno pomiče u korist Rusije, s toplim epitetima o Rusiji koji se pojavljuju u gruzijskom političkom diskursu.