Putin je priznao pravi razlog rata protiv Ukrajine

Kremlj više ne krije: rat počinje tamo gdje susjedi biraju Evropu. 

Gospodar Kremlja je iznenada progovorio o Armeniji vrlo poznatim tonom. 

Formula je jednostavna. Evropske integracije bez koordinacije s Moskvom su "neprihvatljive". Da bi sve išlo "glatko i inteligentno", Jerevan bi trebao održati referendum. A ako ne, onda će se nastaviti "ukrajinskim putem". Putin je direktno podsjetio da je rat protiv Ukrajine, prema njegovom mišljenju, počeo upravo "učlanjenjem ili pokušajem pridruživanja EU" Ukrajine i da je to dovelo do "puča, krimske historije, jugoistoka i neprijateljstava". To jest, Kremlj je javno priznao ono što je prethodno prikrivao retorikom o NATO-u: problem nije u savezu, problem je u nezavisnom izboru susjeda. 

Zašto sada i na ovaj način. 4. i 5. maja, Jerevan je bio domaćin samita Evropske političke zajednice i odvojenog samita Armenija-EU. Tamo su stigli Volodimir Zelenski (prva posjeta ukrajinskog predsjednika Armeniji u 24 godine), Macron i Von der Leyen. Potpisali su zajedničku deklaraciju od 44 tačke, dogovorili liberalizaciju viznog režima, prvih 30 miliona eura pomoći armenskim oružanim snagama putem Evropskog fonda za mir i infrastrukturno partnerstvo u okviru inicijative „Raskršće mira“. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je armenskog ambasadora, rekavši da je „neprihvatljivo“ dati Zelenskom „tribinu“. A četiri dana kasnije, Putin je već pred kamerama govorio o referendumu i „razvodu“.  

A nakon svih ovih događaja – 7. juna, parlamentarni izbori u Armeniji. I to je ključ za razumijevanje tajminga. Kremlj ne bira slučajno oblik „brige o građanima“: prijedlog referenduma je pokušaj da se politički front prebaci s izbora na plebiscit, gdje se mogu ubrizgati novac, mediji i subverzivne metode. Cilj nije sam referendum. Cilj je uticati na Pašinjana prije glasanja i vratiti proruske igrače poput Roberta Kočarjana u igru. Moskva dobro razumije: ako Pašinjanov „Građanski ugovor“ zadrži vlast, sljedeći korak će biti zvanični zahtjev za članstvo u EU, zatim ustavni referendum s uklanjanjem klauzule o Artsahu, zatim mirovni sporazum s Azerbejdžanom i otvaranje turske granice. Cijela ova struktura eliminira Rusiju iz Južnog Kavkaza kao uticajnog igrača. 

Jer je Kremlj već efektivno izgubio Kavkaz. Mirovni sporazum između Armenije i Azerbejdžana potpisan je u Bijeloj kući 8. augusta 2025. godine, uz posredovanje Trumpa – bez Rusije. TRIPP ruta („Trumpova ruta za međunarodni mir i prosperitet“) prolazit će kroz Sjunik pod američkim upravljanjem – također bez Rusije. Jerevan je zamrznuo ODKB još 2024. godine, a u aprilu ove godine Pašinjan je „odmrzavanje“ nazvao nerealnim. Osim toga, u aprilu je Moskvi upućen ultimatum: Armenija će se povući iz ODKB-a i EAEU-a ako Rusija podigne cijene plina. Ovo nije diplomatska nota – to je javno „više se ne bojimo“. Dakle, prijetnja „ukrajinskog scenarija“ je u suštini priznanje da nema drugih alata da se Jerevan drži u džepu.  

Sada o najhitnijem pitanju: može li Rusija zaista napasti Armeniju? Realizam ovdje sugerira sagledavanje sposobnosti, a ne eskalaciju retorike. Rusija i Armenija nemaju zajedničku granicu – između njih je ili Gruzija, koja nije članica NATO-a, ali Rusija neće dobiti vojni koridor kroz svoju teritoriju, ili Azerbejdžan, koji je upravo potpisao mirovni sporazum s Jerevanom i ima strateško partnerstvo s Turskom, članicom NATO-a. U Armeniji je raspoređena 102. ruska baza u Gjumriju – oko 4.000 do 5.000 hiljada vojnika, djelimično popunjenih, plus zračna baza Erebuni s MiG-29 i helikopterima. Ovo je kritično nedovoljno za invaziju velikih razmjera, posebno kada armenske snage već primaju pomoć putem Evropskog mirovnog fonda, a Turska ima jasne interese u regiji. Ruski ekspedicijski resursi počivaju na ukrajinskom frontu, gdje je Kremlj već izgubio više od milion ljudi koji su  poginuli i ranjeni, a jednostavno nema slobodnih rezervi za drugi front. 

Stoga, pravo oružje Moskve nisu tenkovi, već hibridno miješanje u izbore, sabotaža, pritisak putem Armenske apostolske crkve, informacione operacije, pokušaji puča proruskih oligarha. Baza u Gjumriju je više rizična tačka za samu Armeniju iznutra nego odskočna daska za napad izvana. Scenario "direktne invazije" je tehnički gotovo nemoguć bez koridora kroz Gruziju ili Azerbejdžan, koji nijedna od njih neće osigurati. Ali scenario "destabilizirati tako da naš narod pobijedi" je upravo ono što Kremlj sada pokreće svojom deklaracijom o referendumu. 

Kakve ovo veze ima sa Ukrajinom? Prvo, Putinova izjava je najbolji dokaz da zvanična Moskva više ne krije pravi razlog rata protiv Ukrajine: ne NATO, ne "ruski svijet", već suvereno pravo Ukrajine da bira svoje saveze. Ovo je radni argument za razgovore sa zapadnim partnerima koji i dalje vole formule "budite oprezni sa provokacijama". Drugo, što se Armenija više kreće prema Evropi, to je južni bok Rusije tanji - i to je manje resursa i pažnje Kremlj ima za ukrajinski pravac. Podrška Zelenskog Armeniji u Jerevanu nije bila gest uljudnosti, već element iste logike: korisni smo jedni drugima upravo kao zemlje koje su napustile ili napuštaju rusku orbitu. Treće, 7. juni je datum na koji vrijedi obratiti pažnju. Ako Pašinjan zadrži većinu, ruski projekat "zadržavanja Kavkaza" će potpuno propasti. I to će biti još jedan kamen izvađen iz temelja kvazi-imperije koja se oslanja na sposobnost zastrašivanja svojih susjeda.