Integracija u EU bez suočavanja s prošlošću? Demokratizacija, pomirenje i regionalna saradnja na Zapadnom Balkanu 

Regija Zapadnog Balkana, često nazivana Jugoistočnom Evropom, sastoji se od Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije. 

Ove zemlje dijele zajedničku perspektivu o evropskim integracijama i bogato kulturno naslijeđe pod utIcajem bivše komunističke Jugoslavije, Osmanskog carstva i Austro-Ugarske. 

Evropsko vijeće je na Solunskom samitu u julu 2003. godine nedvosmisleno izjavilo da je „budućnost Balkana u Evropskoj uniji“. 

Osim pristupanja Slovenije 2004. godine i pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji 2013. godine, od tada je postignut mali napredak, a izgledi za proširenje drugih zemalja su, također, nejasni. 

Osim toga, ove zemlje pokazuju nedovoljnu regionalnu saradnju i evidentan je nastavak međusobnih neprijateljstava.  

Jedno od najizazovnijih pitanja na Zapadnom Balkanu ostaje njegova nasilna prošlost i neuspjeh u suočavanju s njom. Osporavane historijske interpretacije i dalje uzrokuju sukobe između susjednih zemalja i ometaju razvoj zajedničke perspektive EU. 

Naučnici koji se bave studijama pamćenja bave se pitanjem kako se prošlost sukobljenih društava manifestuje, tumači i osporava od strane različitih etničkih, političkih ili vjerskih zajednica. Suočavanje s prošlošću zahtijeva od društava da se pozabave naslijeđem nasilne prošlosti putem različitih mehanizama. 

Međutim, suočavanje s posljedicama ratova iz 1990-ih ostaje značajno regionalno političko pitanje, posebno u vezi s pomirenjem u Bosni i Hercegovini i normalizacijom odnosa između Kosova i Srbije. 

Zašto je suočavanje s prošlošću važno za društva Zapadnog Balkana? 

Rješavanje pritužbi i nasilne prošlosti, bilo kroz procesuiranje ratnih zločina, komisije za istinu, politiku sjećanja ili napore za pomirenje, nije samo etičko pitanje, već i moralni imperativ na Zapadnom Balkanu. 

Štaviše, strukturalno je povezano s demokratskom konsolidacijom, izgradnjom mira i proširenjem Evropske unije. 

Suočavanje s prošlošću ostaje formalni zahtjev za članstvo u EU, bilo da se naziva politikom „dobrosusjedstva“ ili pristupom „normalizacije odnosa“. 

Ovi podsticaji tranzicijske pravde uključuju i sudske i vansudske mehanizme, s različitim nivoima uključenosti međunarodne zajednice. 

Proces stabilizacije i pridruživanja (PSP) zahtijeva punu saradnju s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), povratak izbjeglica, zaštitu prava manjina i posvećenost regionalnoj saradnji. 

Međutim, zastoj u integracijama Zapadnog Balkana u EU ne može se pripisati isključivo tehničkim kriterijima za pridruživanje. 

Neriješeno ratno naslijeđe, međusobno nepovjerenje i nepotpuno pomirenje oblikuju politički život i ometaju dublju saradnju. 

Kao rezultat toga, Zapadni Balkan ostaje zarobljen između napora „evropeizacije“ i tendencija „balkanizacije“, potkopavajući institucionalno povjerenje i povećavajući emigraciju. 

Šta je urađeno, a šta se može učiniti više? 

Politizacija nacionalne historije, pristrasno kolektivno sjećanje, etno-političke tenzije i nepovjerenje između društava Zapadnog Balkana komplikuju napore da se riješe naslijeđe zločina i postigne pomirenje. 

Ključan za suočavanje s prošlošću, proces tranzicijske pravde bavi se nekažnjivošću, pruža reparacije žrtvama, gradi povjerenje između bivših protivnika i nastoji doprinijeti procesu pomirenja. 

Naslijeđe prošlosti i turbulentna historijska sjećanja i dalje utiču na ogorčenost, političke stavove i međuetničke odnose u društvima Zapadnog Balkana. Iskustva Njemačke i Austrije sa Vergangenheitsbewältigung [suočavanje s prošlošću] su veoma značajna za zemlje Jugoistočne Evrope. 

Uprkos unutrašnjim podjelama EU, rastućem populizmu i različitim izazovima, snage Evrope u suočavanju s prošlošću, demokratiji, rodnoj ravnopravnosti i slobodi predstavljaju značajan model za države Zapadnog Balkana koje se snalaze u geopolitičkim promjenama i integraciji u EU. 

Za političke lidere na Zapadnom Balkanu, razumijevanje pozicije i potencijala Evrope u ovom kontekstu je ključno, jer utiče na njihovu budućnost i proces integracije u EU. 

Transformacija pristupa EU od poslijeratne obnove i stabilizacije regije do politike proširenja omogućila je političku uslovljenost kroz pretpristupnu pomoć, što je smanjilo institucionalne nejasnoće. 

Rješavanje situacije u zemljama Zapadnog Balkana kao pitanja proširenja, a ne kao pitanja vanjske politike, omogućilo je evropskim institucijama i državama članicama EU da smanje nejasnoće i različite preferencije. 

Štaviše, pretpristupna pomoć i obećanje o konačnom članstvu dali su EU priliku da primijeni političku uslovljenost na zemlje Zapadnog Balkana. 

Iako je uslovljenost najefikasniji mehanizam tranzicijske pravde EU, suočava se s poteškoćama u implementaciji. 

Politike su prvenstveno usmjerene na političko vodstvo, dok zanemaruju organizacije civilnog društva, uključujući udruženja žrtava rata, veteranske grupe, ženske grupe i porodice nestalih osoba. 

MKSJ je bio primarni fokus EU, ali dijalog, pomirenje i međuetničke inicijative vezane za suočavanje s prošlošću nisu adekvatno obrađene. 

Među prvim i najvažnijim inicijativama za suočavanje s prošlošću je REKOM, Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije između 1991. i 2001. godine. 

Ova koalicija organizacija civilnog društva iz postjugoslavenskih zemalja osnovana je 28. oktobra 2008. godine u Prištini, nakon rezolucije 100 organizacija učesnica. 

Od tada je Koalicija za REKOM okupila 2.050 nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, udruženja pritvorenika, udruženja izbjeglica, udruženja porodica nestalih osoba, umjetnike, pisce, advokate i druge istaknute intelektualce. 

Treba napomenuti da su REKOM i slične inicijative civilnog društva veoma vrijedne, jer promoviraju lokalnu odgovornost i utvrđivanje činjenica preko etničkih podjela. 

Dok su sudovi za ratne zločine (domaći i međunarodni) gotovo završili s podizanjem optužnica, tekući „rat sjećanja“ između društava Zapadnog Balkana se nastavlja. Stoga, predstojeće regionalne inicijative i strategije koje se bave prošlošću moraju osporiti ove sporne politike sjećanja i podržati obrazovne podsticaje i programe za mlade koji promoviraju zajedničko građansko obilježavanje i pomirenje. 

Evropska unija, kroz Berlinski proces, već priznaje da je prošlost važna za regiju Zapadnog Balkana, ali joj nedostaju obavezujući kriteriji za pomirenje u okviru proširenja. 

Kao odgovor na sve veće poricanje ratnih zločina i genocida, nacionalistički diskurs i politike protiv pomirenja, uvjetovanost EU u ovom kontekstu treba se primjenjivati ​​dosljednije i odlučnije. 

Također bi trebala aktivno podržavati organizacije civilnog društva, udruženja žrtava, lokalne aktere i regionalne mreže, jer se demokratizacija i pomirenje prvenstveno događaju na lokalnom nivou i pokreću ih ove grupe. 

Stoga, društva i države Zapadnog Balkana moraju shvatiti suočavanje s prošlošću, kao preduvjet za uspostavljanje demokratske budućnosti, a ne samo kao izvana nametnut zahtjev ili obavezu. 

To uključuje angažman u međuetničkim dijalozima o historijskim nepravdama, priznavanje različitih perspektiva kolektivnog sjećanja i izgradnju kulture pomirenja. 

Na taj način, društva mogu izgraditi povjerenje i međusobno poštovanje, što je neophodno za održivi mir i saradnju. Štaviše, bavljenje složenošću njihove historije, također, osnažuje građane da aktivnije učestvuju u demokratskom procesu. 

U širem smislu, suočavanje s prošlošću postaje test da li se ove države kreću ka pluralističkim demokratijama i evropskim vrijednostima ili reprodukuju nacionalističke narative, jednostrano obilježavanje i pojačavaju etničke podjela.