Istraga: Tajno putovanje ukrajinskog uglja koji je Rusija ukrala - i ko od toga profitira  

Dana 29. marta, sankcionirani brod pod ruskom zastavom Sv. Nikolaj tiho je pristao u alžirsku luku Annaba u blizini terminala za ugalj, čekajući istovar.

Metalurški koks koji je brod prevozio - ključni sastojak u proizvodnji čelika koji se proizvodi od uglja - bio je ukraden.

Kyiv Independent je pratio tajno putovanje broda do ove tačke - i pronašao jake dokaze da je brod krenuo iz okupirane ukrajinske luke Mariupolj. Dok je bio u Mariupolju, držao je svoj transponder isključen kako bi sakrio svoju rutu.

Ugalj koji se koristio za proizvodnju koksa na Sv. Nikolaju gotovo sigurno je kopan u Donjeckoj ili Luganskoj oblasti - regijama istočne Ukrajine poznatim po svojim rezervama uglja. Teritorije je Rusija djelimično okupirala 2014. godine kada je pokrenula agresiju protiv Ukrajine uz pomoć posrednika. Moskva je zauzela još više teritorije u oblastima nakon početka invazije na Ukrajinu 2022. godine.

Od 2014. godine, desetine ukrajinskih državnih i privatnih rudnika su preuzete i uključene u okupacionu ekonomiju.

2024. godine, sa propadanjem rudnika uglja, okupacione vlasti koje podržava Kremlj počele su predavati rudnike privatnim ruskim firmama. Do sada je privatnim  kompanijama predato 20 rudnika.

Proces predaje nazvan je "investicijski" model. Prema toj shemi, kompanije su zakupljivale rudnike na nekoliko godina s opcijom da ih kupe nakon tri godine. Rudnici, u međuvremenu, imaju legalne vlasnike u Ukrajini. Shema je bila slična preprodaji ukradene robe.

Kyiv Independent je identificirao ljude koji stoje iza ruskih kompanija koje profitiraju od nezakonitih ugovora o zakupu i pratio put ukradenog ukrajinskog uglja s okupiranih teritorija Ukrajine do međunarodnih tržišta, gdje se predstavlja kao ruski i prodaje uprkos sankcijama SAD-a i EU.

 

Poznato lice među "novim investitorima"

27. januara 2024. godine, u moskovskom izložbenom centru odvijala se indikativna scena: Ruski okupacijski zvaničnik potpisao je ugovor o zakupu rudnika uglja Biloričenska i pripadajućeg postrojenja za obogaćivanje, koje se nalazi u blizini okupiranog grada Luhanska, "privatnom investitoru".

Investitor je uzeo riječ. Krupan, bradat muškarac u četrdesetim godinama, odjeven u crno odijelo sa crnom rolkom, izgledao je izuzetno pristojno. Na ruskom je predstavljen kao Aleksandar Klimenko, dioničar kompanije koja je  na zakup rudnika, Rodina Industrial Group sa sjedištem u Rusiji.

 

Njegovo ime i lice neće ništa značiti ruskoj ili međunarodnoj javnosti, ali ukrajinska publika bi mogla prepoznati investitora u odijelu kao nikoga drugog do Oleksandra Klimenka - nekadašnjeg ukrajinskog ministra koji je radio za ozloglašenog bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča.

Prošla je decenija otkako je Klimenko napustio funkciju i napustio Ukrajinu. Poput Janukoviča i ostatka njegove bliske pratnje, Klimenko je pobjegao iz zemlje nakon revolucije Euromajdan u februaru 2014. godine, bježeći od narodnog ustanka protiv Janukovičevog proruskog kursa i korupcije njegove vlade. Poput svog šefa, Klimenko se spustio u Rusiju.

 

Ubrzo nakon što su on i ostali otišli, Rusija je zauzela ukrajinsko poluostrvo Krim i dijelove Luganske i Donjecke oblasti.

 

Tokom narednih godina, Klimenko je bio predmet krivičnog postupka u Ukrajini zbog optužbi za korupciju i izdaju. Ukrajinsko državljanstvo mu je navodno oduzeto 2023. godine.

 

U međuvremenu, Industrijska grupa Rodina registrovana je u Moskvi na ime Nine Klimenko, koju je Kyiv Independent identificirao kao tetku Oleksandra Klimenka - Ukrajinke koja je dobila rusko državljanstvo. 2022. godine se povukla iz redova osnivača kompanije. Iako trenutni dioničari Rodine nisu javno objavljeni, Oleksandr Klimenko otvoreno priznaje kontrolu nad kompanijom.

 

Prema web stranici kompanije, Rodina je 2020. godine tiho preuzela još jedan rudnik, Girnyk-95, koji se nalazi u okupiranoj Makijevki u Donjeckoj oblasti — Klimenkovom rodnom gradu.

2024. godine, kada je Klimenkova kompanija preuzela rudnik Biloričenska u Luhanskoj oblasti, obećala je da će investirati skoro 35 miliona dolara tokom nekoliko godina. Da li će se to obećanje ispuniti ostaje nejasno, ali kompanija već ostvaruje benefite  od velikih poreskih olakšica koje okupacione vlasti nude firmama koje posluju u okupiranim područjima.

Klimenko nije odgovorio na pismene zahtjeve za komentar.

Još jedan privatni korisnik zaplijenjenih ukrajinskih rudnika posluje mnogo tajnovitije. Godine 2024., ruska kompanija Donskie Ugli Trade House dobila je kontrolu nad čak 10 rudnika uglja - plus još dva klasificirana kao podružnice - i četiri postrojenja za obogaćivanje uglja u okupiranom dijelu Luganske oblasti.

Prije toga, kompanija je samo trgovala ugljem iskopanim na okupiranim teritorijama, ali ga nikada nije eksploatisala.

Kompanija je dobila pet puta više imovine od Rodina Industrial Group i obavezala se da će investirati 15 puta više, više 540 miliona dolara.

Direktori i nominalni vlasnici Donskie Ugli Trade House mijenjali su se nekoliko puta tokom protekle godine, što bi mogla biti taktika za skrivanje pravog vlasnika. Međutim, ostali su neki tragovi o tome ko bi mogao polagati pravo na tako veliku okupiranu ukrajinsku imovinu.

Prvih pet rudnika predato je ruskoj kompaniji Donskie Ugli Trade House 9. februara 2024. godine. U to vrijeme, kompanijom je upravljao Sergej Lisogor, ruski državljanin, koji je potpisao ugovor o zakupu sa okupacionim vlastima.

Lisogor je poznat kao poslovni menadžer Viktora Medvedčuka, proruskog ukrajinskog oligarha i bliskog saveznika Vladimira Putina.

Prije nego što je postao direktor Trgovačke kuće Donskie Ugli, Lisogor je vodio rusku investicijsku kompaniju Tavria-Sjever, u vlasništvu Medvedčukove supruge. (Oligarh je priznao da je svoju imovinu registrovao na ime svoje supruge nakon što su mu 2014. godine uvedene američke sankcije "zbog podrivanja nacionalne sigurnosti" Ukrajine).

Prema servisu koji identificira kako se kontakti čuvaju u telefonima ljudi, Lisogorov broj je sačuvan kao "Sergej Himpromservis", što ukazuje na njegovu povezanost sa ruskom kompanijom. Udio u Himpromservisu je ranije, također, kontrolirala Medvedčukova supruga.

Kada je Ukrajina 2021. godine uvela sankcije Medvedčuku, istom uredbom je sankcionirala i Lisogora i dva dioničara Donskih Ugli.

Prema izvorima ukrajinskih novinara u Vijeću za nacionalnu sigurnost i odbranu Ukrajine, Donskie Ugli su navodno finansirali nekoliko ukrajinskih TV kanala

povezanih sa Medvedčukom koji su širili proruske narative. Ukrajinska vlada je zatvorila kanale godinu dana prije početka ruske invazije na Ukrajinu.

Ukrajinske snage za provođenje zakona pokrenule su krivične istrage o aktivnostima Donskih Ugli. Jedan od njihovih dioničara, ruski državljanin Vitalij Dončenko, traži se od strane Službe sigurnosti Ukrajine. Što se tiče Medvedčuka, on je razmijenjen tokom razmjene ratnih zarobljenika i nalazi se u Rusiji. Rusija je za Medvedčuka razmijenila 200 ukrajinskih ratnih zarobljenika.

Dončenko, koji je povezan sa kompanijom od dana kada je bila povezana s Medvedčukom, još uvijek posjeduje pet posto udjela u Donskim Uglima. Ostatak kompanije sada je u vlasništvu drugog Rusa, Olega Knjazeva, koji je vodio regionalnu vladu Astrahanske oblasti Rusije do početka 2024. godine, a ranije je upravljao ruskim bankama.

Iako Knjazev nije siromašan čovjek, njegovi prihodi, prema posljednjoj dostupnoj izjavi iz 2021. godine, iznosili su milione rubalja, a ne dolara - što nije bilo dovoljno za kupovinu kompanije poput Donskih Ugli. Primjetno je da ruski mediji, citirajući Knjazeva, identificiraju ga samo kao direktora, a ne i kao vlasnika kompanije za ugalj koja upravlja najvećim brojem rudnika na okupiranoj teritoriji Ukrajine, a svakako ne kao potencijalnog investitora miliona dolara u zaplijenjene ukrajinske rudnike.

Kyiv Independent je pozvao Knjazeva da ga pita da li je on pravi vlasnik Donskih ugli i da li Medvedčuk stoji iza kompanije. Knjazev je rekao da najprije mora sa nekim razjasniti svoje odgovore - ali nije rekao sa kime. Do trenutka objavljivanja nije dao odgovor.

U međuvremenu, Lisogor i Dončenko, koji su bliski Medvedčuku, zajedno posjeduju još jednu kompaniju koja je najvjerovatnije preuzela upravljanje još jednim zaplijenjenim ukrajinskim rudnikom. Ovaj put, u Donjeckoj oblasti.

U julu 2024. godine, kompanija Specialist sa sjedištem u Moskvi potpisala je ugovor o zakupu rudnika Šahtarska-Hliboka i postrojenja za obogaćivanje uglja Šahtarska, prema okupacionim vlastima u okupiranom dijelu Donjecke oblasti.

Jedna od ruskih kompanija sa ovim zajedničkim imenom pripada Lisogoru i Dončenku. U vrijeme transfera, Specialist u njihovom vlasništvu bio je registriran u Moskvi. Nekoliko mjeseci kasnije, promijenio je adresu registracije u okupirani grad Šahtarsk, gdje se nalazi rudnik. Ovaj potez ukazuje na dodatni izvor zaplijenjenih resursa, vjerovatno skoncentrisan u Medvedčukovim rukama.

Kyiv Independent poslao je pitanja Viktoru Medvedčuku putem pokreta Drugaya Ukrajina („Drugačija Ukrajina“) sa sjedištem u Rusiji, koji je povezan sa njim, ali nije dobio odgovor.

Ruski okupacijski 'investitori'

 

Pljačka rudnika uglja u okupiranoj Ukrajini nije aktivnost kojom se bave isključivo bogati ukrajinski bjegunci. Grupa Rusa, također, je dobila pristup ukrajinskim rudnicima.

U aprilu 2024. godine, kompanija Impex-Don sa sjedištem u Rusiji preuzela je četiri rudnika u Donjeckoj oblasti.

Impex-Don je povezan s porodicom Grizlov, čija je najpoznatija imovina luka Rostov u Rusiji. Grizlov, velika porodica koju čine dva brata, Oleg i Dmitrij, njihove supruge, djeca i drugi rođaci, uključeni su u razne ruske poslove, uglavnom u Rostovu na Donu.

Kako su rudnici uglja preuzeti, u Impex-Donu su se pojavila nova lica. 2024. godine, Julija Maksimova (Pakrejeva), Ruskinja, pojavila se u vijestima kao članica Upravnog odbora kompanije. (U odgovoru putem e-pošte Kyiv Independentu, Maksimova je rekla da je podnijela ostavku na ovu funkciju u januaru 2025. godine).

Maksimova je aktivno učestvovala u naporima ruske vlade da preuzme kontrolu nad okupiranim ukrajinskim teritorijama, blisko sarađujući sa Maratom Husnulinom, ruskim zamjenikom premijera zaduženim za okupirane teritorije Ukrajine.

Nakon što je obećao da će investirati ekvivalent od 175 miliona dolara u zaplijenjene rudnike tokom pet godina, Impex-Don je ubrzo dobio finansijsku podršku od okupacijske vlade u dijelu Donjecke oblasti pod kontrolom Rusije. Privatnoj kompaniji je dodijeljeno skoro dva miliona dolara za kupovinu rudarske opreme.

Kompanija nije odgovorila na pismeni zahtjev za komentar.

Impex-Don je postao drugi najveći korisnik zaplijenjenih ukrajinskih rudnika, nakon Trgovinske kuće Donskie Ugli, potisnuvši Industrijsku grupu Rodina na treće mjesto.

Ova tri kompanije nisu jedine kojima je data prilika da kopaju zaplijenjeni ugalj.  

 

Put ukradenog uglja do globalnog tržišta

 

Brod pod ruskom zastavom Sv. Nikolaj, koji je pod sankcijama SAD-a, utovario je metalurški koks u ruskoj okupiranoj morskoj luci Mariupolj 3. marta 2025. godine, prema dokumentima koje je dostavila ruska posada broda, a koje je vidio Kyiv Independent.

Procurili dokumenti ukazuju na to da se brod zatim uputio prema ruskoj luci Temrjuk i krenuo na dalje putovanje u inozemstvo nakon što je sedmicu bio u luci Temrjuk.

Kyiv Independent je provjerio rutu plovila koristeći satelitske snimke i nekoliko servisa za praćenje brodova, kao i konsultujući se sa stručnjacima koji prate plovila.

Iako je odredište koksa bila Turska, prema procurjelim dokumentima, plovilo nije istovarilo teret u turskoj luci, već je provelo nekoliko dana na sidrištu. 29. marta, Sv. Nikolaj je konačno stigao u terminal za ugalj u Annabi, Alžir.

Centar za otvoreni kod sa sjedištem u Velikoj Britaniji, koji objavljuje istraživanja otvorenog koda o globalnoj sigurnosti, vizualizirao je rutu plovila na osnovu svojih AIS podataka i satelitskih snimaka.

Problem je bio u tome što plovilo nije emitovalo svoju poziciju u vrijeme kada je bilo u Mariupolju, prema procurjelim dokumentima.

Međutim, satelitski snimci luke Mariupolj, snimljeni 3. marta 2025. godine, prikazuju plovilo sa tri otvorena teretna prostora, moguće utovarujući koks na terminalu.

„Plovilo odgovara dužini i fizičkim karakteristikama broda Sv. Nikolaj i vrlo je vjerovatno da je to dotični brod“, zaključio je Hamish Macdonald, viši analitičar u Centru za otvoreni kod.

Period u kojem se ne može pratiti ruta ovog teretnog broda može signalizirati pokušaj skrivanja njegove aktivnosti na određenoj lokaciji, jer je pristajanje u okupiranoj ukrajinskoj luci kršenje ukrajinske granice.

„Prevoz uglja uzetog sa okupirane ukrajinske teritorije radi prodaje na globalnom tržištu nije nešto što bi operateri ovog plovila želio promovirati“, dodaje Macdonald. „Ako pokušavaju prikriti pravo porijeklo uglja, onda bi emitovanje njegovog kretanja u ukrajinskim vodama i lukama bilo kontraproduktivno“.

Posjeta ruskoj luci Temrjuk prije daljnjeg kretanja mogla je biti potrebna kako bi se prikrilo porijeklo koksa, rekla je Katerina Jaresko, novinarka ukrajinskog projekta SeaKrime koji vodi Centar Myrotvoterts, a koji prati ilegalne aktivnosti ruskog brodarstva.

„U luci Temrjuk ponovo su izdali dokumente bez teretnih operacija, što znači da su izdali novu teretnu deklaraciju u kojoj se navodi da je koks utovaren u Temrjuku“, kaže Jaresko, koja je analizirala procurjele dokumente.

Zaista, dokumenti sadrže dvije različite teretne deklaracije za potpuno istu pošiljku koksa na isti brod, utovarenu u okupiranoj luci Mariupolj i u ruskoj luci Temrjuk sedmicu dana kasnije.

Jaresko je uvjerena da je druga deklaracija lažna, jer je brod već bio utovaren kada je stigao u luku Temrjuk.  

„Namjerno su ušli u rusku luku kako bi krivotvorili dokumente“, kaže Jaresko.

Green Rabbit Limited je naveden u dokumentima kao pošiljatelj koksa. Kompanija sa ovim imenom registrovana je u Hong Kongu, ali ne od strane lokalnog stanovništva, već od strane ruskog državljanina.

Već je uhvaćena u izvozu uglja, koksa i žitarica s okupiranih ukrajinskih teritorija. Početkom 2024. godine, ruska istraživačka publikacija iStories otkrila je da je Green Rabbit u vlasništvu Muslima Temerkajeva, savjetnika oca Aline Kabajeve. Općenito se smatra da je ona partnerica Vladimira Putina i majka njegove djece.

Prema godišnjem izvještaju kompanije podnesenom nakon objavljivanja istrage iStories, Green Rabbit je promijenio promijenio vlasnika, a to je drugi, manje poznati čovjek, Andrej Raščupkin. Kyiv Independent je identificirao da je Raščupkin rođen u ukrajinskom gradu Donjecku i da ima rusko državljanstvo.

Kyiv Independent je kontaktirao Andreja Raščupkina telefonom. Na pitanje kako je postao vlasnik Green Rabbita, spustio je slušalicu bez riječi.

Green Rabbit nije prestao trgovati ukradenim ukrajinskim resursima nakon promjene vlasnika. Procrjeli carinski zapisi iz 2024. godine ukazuju na to da je kompanija više puta kupovala ugalj od Trgovinske kuće Donskie Ugli, najvećeg operatera zaplijenjenih ukrajinskih rudnika navodno povezanih sa Medvedčukom, i isporučivala ga u Tursku.

Green Rabbit je kupovao i koks putem Sojuzmetallservice, trgovačke kompanije povezane sa koksarom Jasinovskij u vlasništvu Rodina Industrial Group Oleksandra Klimenka. Fabrika prerađuje ugalj u metalurški koks.

Dostupni carinski podaci nisu potpuni i možda ne odražavaju sve dobavljače Green Rabbita; međutim, pokazuju da je Impex-Don, također, prodavao ugalj preko Green Rabbita 2023. godine.

Ruta od Mariupolja preko Temrjuka i dalje izvan Rusije, koju je Sv. Nikolaj slijedio na zahtjev Green Rabbita, jedan je od načina na koji ukradeni ukrajinski ugalj i proizvodi od uglja dolaze na međunarodna tržišta.

Ruske kompanije koje su dobile pristup zaplijenjenim ukrajinskim rudnicima nisu krile svoje planove da prodaju dio uglja izvan okupiranih teritorija i Rusije.

„Rodina i Donskie Ugli (...) pregovaraju o isporukama uglja u Tursku“, objavila je Industrijska grupa Rodina na svojoj web stranici u augustu 2024. godine. Prema carinskim podacima, Trgovačka kuća Donskie Ugli već je u to vrijeme trgovala ugljem s Turskom.

Nešto kasnije, Trgovačka kuća Donskie Ugli dodala je da pregovaraju i sa kupcima iz Kine, Indije, Irana, Uzbekistana i Malezije. Okupacijske vlasti potvrdile su da će Donskie Ugli izvoziti ugalj preko okupirane luke u Mariupolju. Razmatrane su i druge opcije izvoza: preko ruskih luka Taganrog i Rostov na Donu, te željeznicom preko Azerbejdžana i Irana, prema izvoru ruskog medija RBC.

Julija Maksimova (Pakreeva) iz Impex-Don potvrdila je za Kyiv Independent da je kompanija počela izvoziti zaplijenjeni ukrajinski ugalj, ali je odbila dati detalje.

   

Smanjeni apetiti: „Investitori“ žele vratiti rudnike okupacijskim vlastima

 

Trenutno se odvija tiha, ali značajna drama. Dva najveća privatna „investora“ rudnika pod okupacijom počela su zatvarati neke od njih i pokušavaju ih vratiti okupacijskim vlastima. Proces nije javan.

Prvi privatni izvještaji pojavili su se u rudarskim grupama na ruskim društvenim mrežama u proljeće 2025. godine. Od marta, lokalni stanovnici raspravljaju o zatvaranju i gašenju rudnika koji su prije godinu dana prebačeni u privatnicima.

Kyiv Independent pronašao je reference o zatvaranju tri rudnika kojima upravlja kompanija Donskie Ugli i dva rudnika kojima upravlja Impex-Don. Rudari su o tome razgovarali međusobno, a kompanije nikada nisu komentirale diskusiju.

Na pitanje Kyiv Independenta o razlozima za zatvaranje dva rudnika Impex-Don, Julija Maksimova, bivša top menadžerica kompanije, odgovorila je: „Postojali su neki dobri tehnički razlozi“.

Do proljeća 2024. godine, Maksimova je vodila rusku vladinu agenciju RosKapStroj, s glavnom djelatnosti skoncentriranom u Mariupolju, ukrajinskom gradu u Donjeckoj oblasti i najvećem gradu koji je ruska vojska zauzela nakon početka potpune invazije.

Kao šefica RosKapStroja, Maksimova je bila odgovorna za ilegalno obnavljanje rada ukrajinske morske luke Mariupolj pod ruskom vlašću.  

„Luka Mariupolj je već pod kontrolom i mi ćemo ovdje biti još dugo“, napisala je Maksimova na svojoj ličnoj Instagram stranici u decembru 2022. godine.

Grizlovi su, također, uključeni u rad okupirane morske luke. U prvim mjesecima ruske invazije, Pavel Švatskij, dugogodišnji direktor luke Rostov Grizlova, došao je u Mariupolj kako bi obavljao ulogu direktora luke Mariupolj pod okupacijom.

Kasnije 2023. godine, Maksimova je potpisala sporazum s lukom Rostov, u vlasništvu porodice Grizlov, kako bi postala element u lancu organiziranja isporuka na okupirane teritorije Ukrajine.

Nakon što je napustila državnu kompaniju RosKapStroj, Maksimova je postala poslovni partner porodice Grizlov. Od 2024. godine posjeduje 50 posto udjela u privatnoj kompaniji porodice Grizlov, Dimeks Si Trans, preimenovanoj u RegionKapStroj, koja obećava izgradnju stanova za rudare na okupiranim ukrajinskim teritorijama.

Priča o saradnji Grizlovljevih i Maksimove oko okupiranih ukrajinskih rudnika bila bi nepotpuna bez spominjanja još jednog imena: Vladimira Pakrejeva, člana okupacionog parlamenta Donjecke Narodne Republike, pseudo-države pod kontrolom Rusije u okupiranoj Donjeckoj oblasti, koju su 2014. godine uspostavili Moskva i njeni posrednici.

Ukrajinac koji je sarađivao sa Rusijom od ruske invazije na istočnu Ukrajinu 2014. godine, Pakrejev je jedini koji je uključen u posao s ugljem od svih osoba navedenih u vezi s Impex-Donom. Još kada je Ukrajina imala potpunu kontrolu nad Donjeckom oblašću, Pakrejev je tamo pokrenuo posao sa rudnicima uglja.

2024. godine, kada je Impex-Don dobio "pravo" da vadi ugalj iz četiri zaplijenjena ukrajinska rudnika, Pakrejev je postao izvršni direktor kompanije. U februaru 2025. godine povukao se s ove javne funkcije, ali ostaje partner Grizlovljevih u ruskoj firmi sličnog naziva, Trgovačka kuća Impex-Don.

Prema komentarima Maksimove za Kyiv Independent, Pakrejev nije bio suvlasnik glavne firme Impex-Don, već je samo pregovarao u njeno ime i imao punomoć.

Detalj koji bi mogao objasniti Pakrejevljevo pojavljivanje u poslu povezanom s Grizlovim i Maksimovom jeste da se Maksimova udala 2024. godine. Nije javno otkrila ime svog supruga, niti je pokazala njegovu fotografiju, ali nema sumnje da je njegovo prezime Pakrejev, jer je promijenila svoje djevojačko prezime u Pakrejeva. Maksimova je odbila odgovoriti na pitanje da li se udala za Vladimira Pakrejeva.

Ruski medij RBC izvijestio je, pozivajući se na vlastite izvore, da Donskie Ugli zapravo napušta sedam od 10 rudnika koje vodi. Publikacija navodi da je ovo pitanje privatno razmatrano na nivou ruskog Ministarstva energetike 10. aprila.

Navedeni razlozi uključuju niske cijene uglja na globalnom nivou i visoke troškove održavanja. To ne znači da će svi rudnici koji su prešli u privatno vlasništvo biti zatvoreni. Svaka od ovih grupa i dalje drži dio zaplijenjene ukrajinske imovine.

U međuvremenu, ruski brodovi nastavljaju izvoziti ukradene ukrajinske resurse. Prema izvoru Kyiv Independenta, 21. aprila, brod Alpha Helios, natovaren metalurškim koksom, koji je ponovo prevozila kompanija Green Rabbit sa sjedištem u Hong Kongu, ušao je u rusku luku Temrjuk iz okupiranog Mariupolja kako bi nastavio putovanje prema Alžiru.

Ruske rudarske kompanije ne prodaju uvijek ilegalno iskopani ukrajinski ugalj direktno stranim kupcima poput Green Rabbit-a.

Ruski posrednici, poput ruske kompanije za trgovinu gorivom Energoresurs, pojavljuju se u lancu između rudarskih kompanija i stranih kupaca. Prema iStories-u, Energoresurs je izvezao najveću količinu zaplijenjenog ukrajinskog uglja u inozemstvo u posljednje dvije godine, uglavnom u Tursku.

Njegov registrovani vlasnik, prema publikaciji, igra nominalnu ulogu, a pravi korisnik čini se da je Oleksandr Janukovič, sin bivšeg predsjednika Ukrajine, koji u bjekstvu.

 

Energoresurs kupuje ugalj od rudarskih kompanija, uključujući najveće privatne operatere zaplijenjenih ukrajinskih rudnika, Donskie Ugli Trade House i Impex-Don, i prevozi ga u Tursku željeznicom ili morem.