MIŠLJENJE: Bez iluzija: Šta će zaista zaustaviti rat?

Ako pitate Ukrajince šta žele reći svijetu, odgovor će biti - umjesto saosjećanja, potrebna nam je akcija.

Ukrajinci su proživjeli 1.461 dan rata velikih razmjera. To je više od 72.000 zračnih uzbuna, gotovo 20.000 eksplozija i bezbroj bombardovanja i granatiranja. To je više od 13.000 projektila i 142.000 dronova različitih tipova. To je više od 15.000 mrtvih i više od 41.000 ranjenih civila. Ovo su četiri godine gubitaka i pobjeda, bola i nade, uspona i padova.
I ove četiri godine su apsolutno dovoljne da se riješe svih iluzija.

Nijedno čudotvorno oružje neće preokrenuti tok rata.
Ukrajinski dronovi udaraju sve dublje i dublje u pozadinu Ruske Federacije, ali to nije dovoljno. I Moskva je lansirala svoj Orešnik, ali nije prisilila Ukrajince na predaju.
Sasvim je jasno da ne postoji magični sporazum koji bi ohrabrio Rusiju da povuče svoje trupe i zaustavi teror. Jer složena pitanja se ne mogu riješiti na jednostavan način.
A pregovarački put je samo način da Ruska Federacija što duže odugovlači, da prevari Zapad i odgodi nove sankcije. Uostalom, Putin ne pokazuje nikakve znakove da je spreman za mir.
Neće biti senzacija
Ovaj rat više ne može iznenaditi. Postao je bolna rutina i za Ukrajince i za Zapad, gdje se vijesti ograničavaju na broj uništenih kuća, energetske infrastrukture i ubijenih civila.
Nema više senzacija. Na sastancima s našim partnerima, na svim međunarodnim forumima, Ukrajina ne može pružiti nikakve nove informacije. Odavno je poznato da je Rusija otela 20.000 ukrajinske djece. Poznate su i razmjere štete koju je Ruska Federacija nanijela ukrajinskoj energetici.
 Svi vrlo dobro znaju koliko raketa Kremlj može proizvesti i ko pomaže u detaljima. Poznate su i razmjere flote u sjeni, kako Moskva nastavlja izvoziti svoju naftu, paralelni uvoz, rupe u zakonu za zaobilaženje sankcija, stvarne izvozne cijene ruske nafte i ono što Rusi stavljaju u svoj budžet.
I svi ukrajinski partneri koji su istinski zainteresirani za okončanje rata savršeno dobro razumiju šta treba učiniti. Jedini način je sistematski pritisak na Rusiju i pružanje stvarne podrške Ukrajini.

Sankcije bi trebale funkcionirati na način da Rusija nema resurse za novo oružje i isplate vlastitom osoblju i plaćenicima. Ovo bi trebala biti jaka omča oko vrata Putinove ekonomije, a ne labavi čvorovi na koje se Rusija ima vremena prilagoditi.
„Bez obzira koliko smo iscrpljeni, predaja neće donijeti mir. Ni nama, ni Evropi, ni cijelom svijetu“.
Ukrajini je potrebno oružje i rakete za sisteme protivvazdušne odbrane, i sami sistemi. Zahvalni smo na podršci, na pohvalama za Odbrambene snage, na pravim riječima i izjavama o namjerama, ali to ne može zaustaviti ruske rakete i dronove koji svakodnevno i noću lete u ukrajinske gradove.
Riječi ne štite od ruske artiljerije na frontu i bombardera u nebu; ne mogu se koristiti za pucanje na neprijateljsku opremu ili ljudstvo.
Predati se znači umrijeti.
Rusija smatra vrijeme svojim saveznikom u ovom ratu. Njena strategija u Ukrajini je odgristi komad (ponekad i metar) teritorije na frontu i terorizirati pozadinu hladnoćom i mrakom. Odugovlači pregovore i organizira hibridne napade u zemljama NATO-a, podstiče populističke pokrete na Zapadu i miješa se u izbore.
Kremlj igra na to da iscrpi sve kako bi se Ukrajinci predali, kako bi se partneri umorili, kako bi ponestalo novca za podršku Kijevu.
I bez obzira koliko smo iscrpljeni, predaja neće donijeti mir, ni nama, ni Evropi, ni cijelom svijetu. Da bismo razumjeli šta će se dogoditi sljedećeg dana nakon pada Ukrajine, dovoljno je pogledati teritorije koje je Rusija okupirala.
Prisilna mobilizacija muškaraca, militarizacija adolescenata i brisanje identiteta djece. Zabrana jezika, iskorjenjivanje kulture, prekrajanje historije, represija religije, konfiskacija imovine i iseljavanje u druge regije Ruske Federacije. Mučenje, pogubljenja, teror.
Svi dijele ukrajinska  iskustva tokom protekle četiri godine rata u Ukrajini. Svi UKrajinci su bili na sahrani voljene osobe koja je poginula od ruke Rusa - od bombardovanja ili na frontu.
Ukrajincima ne treba saosjećanje, potrebna im je akcija.
Svi ovdje provode noć u skloništu, podrumu ili metrou tokom zračnih napada. Svima je imovina oštećena u napadima - bilo da se radi o kući, automobilu ili kancelariji. Ukrajinci znaju šta je nestanak struje i kako preživjeti s djecom u domovima bez struje, vode i grijanja u najhladnijoj zimi u posljednjih 20 godina.

Znaju kako dostaviti dronove, elektronsko ratovanje i automobile vojsci (prijateljima, kolegama, rođacima koji služe) jer je to brže i lakše. Šta znači "+" kao odgovor na poruku i da riječi "Kako si?" često sadrže više ljubavi i brige nego cijela pjesma.
Sada mali Ukrajinci koji nikada u životu nisu vidjeli mir i tišinu idu u vrtić.

Djeca za koju avion znači bombardiranje, a zujanje nije o motociklu ili starom automobilu, već o dronu koji donosi smrt.

Djeca za koju grmljavina nikada neće biti grmljavina, već samo zvuk eksplozije rakete.

Djeca koja nisu vidjela svoje očeve jer su u ratu.

Dakle, kada pitate šta su Ukrajinci osjećali tokom ove 4 godine, odgovor će biti umor i bol, ali ne i spremnost na predaju. Pitanje predaje nije bilo relevantno za nas 2022., ni 2023., ni 2024., ni 2025., a sigurno nije relevantno ni sada.

A ako pitate Ukrajince šta žele reći svijetu, odgovor će biti - umjesto saosjećanja, potrebna nam je akcija.

Jer pravi kraj rata, prava garancija mira na kontinentu je oslabljena Rusija i jaka Ukrajina, koja će moći zaštititi ne samo sebe, već i cijelu Evropu.