Nagrada za Putinove najbolje generale? Sramota

U maloj sobi vojnog suda u gradu Tambovu, 480 kilometara jugoistočno od Moskve, general-major Ivan Popov, odjeven u sivu majicu i vojne pantalone, stajao je sa rukama iza leđa, slušajući sudsku presudu: pet godina zatvora.

Njegov pad je bio strmoglav. Bivšem komandantu 58. gardijske kombinovane armije (CAA), centralnog elementa ruskih invazijskih snaga i jedan od najpopularnijih visokih oficira u zemlji, zahtjev da bude vraćen na front u Ukrajini je odbijen. Također mu je oduzet čin na saslušanju 24. aprila.

Popov je uhapšen u maju 2024. godine zbog navodne pronevjere sredstava za jačanje odbrambenih struktura u dijelu Ukrajine koji je okupirala Rusija.

Čak ni njegovi neprijatelji nisu vjerovali u optužbe  - Popov je bio general sa stvarnim borbenim iskustvom u Ukrajini, ali ga je sama njegova popularnost osudila na propast.

Ako postoji jedna stvar koja plaši Vladimira Putina, to je popularan general. On ne riskira sa vojskom, uprkos zvaničnim izjavama Kremlja o suprotnom.

Javno, Kremlj objavljuje divljenje prema vojnicima povratnicima sa fronta, proglašavajući ih ljudima vrline predodređenim za velike stvari. Ruski program prekvalifikacije ratnih veterana, bombastično nazvan "Vrijeme heroja", pokrenuo je Putin prije godinu dana kao navodnu odskočnu dasku za novu,  konzervativniju,  lojalniju i više patriotski naklonjenu elitu.

"Ovo je naša prava zlatna rezerva... Oni koji brane domovinu. Ovo su ljudi, ovo je elita, ovo je budućnost, budućnost zemlje. I neće biti strašno predati zemlju njima, takvim ljudima", rekao je Putin 21. aprila prošle godine.

Ove riječi bile su muzika za uši mnogih veterana, koji su program vidjeli kao stvarnu, vladinom pomoći omogućenu priliku za početak nove karijere. Ali uprkos izjavi Kremlja da će ratni veterani biti dobrodošli na vladine pozicije u Moskvi i širom ruskih regija, stvarnost se pokazala sasvim drugačijom. Prema ruskim medijima, samo 83 osobe od više od 44.000 položile su ispit i upisane u program prekvalifikacije, a većina su bili oficiri. Kao simbol reintegracije i napredovanja, brojke su jadne.

Jedini veteran rata u Ukrajini koji je uspio u ruskoj birokratiji bio je Artjom Žoga, bivši komandant separatističkog bataljona u Donjecku - u oktobru ga je Putin imenovao predsjedničkim izaslanikom u ruskom Uralskom federalnom okrugu, poziciju sa statusom, ali bez stvarnih ovlasti.

Postoje brojni pokazatelji zašto program ne uspijeva; sabotira ga ukorijenjena birokratija koja je duboko neprijateljski raspoložena prema novim učesnicima. Neki ratni veterani vjerovali su da će im borbeno iskustvo biti prednost ako se odluče kandidirati za lokalnu funkciju, ali su naišli na probleme. Uzmimo za primjer Dmitrija Korovina, neurohirurga iz Voronježa, grada na jugu zemlje, koji se uspješno kandidirao za lokalno gradsko vijeće kada je veteran bio pod pritiskom da se povuče. Lokalni ogranak Jedinstvene Rusije, Putinove vladajuće stranke, bojao se da će izgubiti od onoga kojeg su smatrali autsajderom.

Napad na Korovina naglašava širi problem. Ruski ratovi  - bez obzira koliko krvavi ili katastrofalni bili - imaju običaj stvarati popularne generale. I mnogi od njih, prije ili kasnije, okreću se politici.

Sovjetska invazija na Afganistan (1979–1989) bila je vojni i politički neuspjeh, ali je u prvi plan istaknula nekoliko politički ambicioznih oficira. Jedan od njih bio je Aleksandar Rutskoj, koji je kasnije postao potpredsjednik Borisa Jeljcina. U oktobru 1993. godine, kada je grupa revanšista izazvala Jeljcina u centru Moskve, Rutskoj se pojavio kao jedan od njenih vođa.

Pobuna je ugušena brutalnom silom - tenkovi su granatirali ruski parlament - a posljedice su preoblikovale nacionalnu politiku: Jeljcin, a kasnije i Putin, u potpunosti su ukinuli poziciju potpredsjednika.

Još jedan veteran afganistanskog rata, general Aleksandar Lebed, zamalo je spriječio Jeljcinovu kandidaturu za reizbor 1996. godine. Kremlj je uložio ogroman napor da ga nadmudri, na kraju mu nudeći mjesto sekretara Vijeća sigurnosti kao kompromis.

Na turbulentnom Sjevernom Kavkazu, visoki oficiri su ponovo su se istaknuli. General Džohar Dudajev, koji je bio pilot bombardera u Afganistanu i koji je kasnije odbio uništiti estonski pokret za nezavisnost, predvodio je Čečene tokom prvog rata u Čečeniji, a kasnije je poginuo u ruskom vazdušnom napadu. U susjednoj Ingušetiji, Ruslan Aušev, još jedan oficir koji je stekao slavu u Afganistanu, postao je veoma popularan predsjednik i uspio je svoju republiku držati dalje od oba čečenska rata uvijek igrajući svoju igru.

Dva rata u Čečeniji, također, su proizvela dio vojnih moćnika. Jedan od njih, Lev Roklin, ušao je u politiku i postao član Dume, ali je pokušao stvoriti političku organizaciju unutar vojske. Kao žestoki protivnik Kremlja, kružile su glasine da je

pripremao državni udar kada je u julu 1998. godine ubijen pod misterioznim okolnostima. Njegova supruga  - koja je u početku priznala, ali je kasnije za ubistvo  okrivila maskirane muškarce - optužena je da mu je pucala u glavu i dobila uslovnu kaznu.

Čak je i kratki rat sa Gruzijom u augustu 2008. godine imao potencijal da uzdigne vojnu figuru - da general Anatolij Hruljov, komandant 58. CAA, nije bio teško ranjen trećeg dana kada je nepromišljeno poveo tenkovsku kolonu u zasjedu.

Ukratko, u zemlji sa malo tradicije snažne političke debate - posebno u institucijama poput parlamenta - ratovi su često služili kao odskočna daska za najjače izazivače Kremlja.

Sumnja prema ambicioznim generalima ostaje ukorijenjena među ruskim sigurnosnim službama, gdje se mnogi još uvijek sjećaju maršala Georgija Žukova, najvećeg ruskog vojnog heroja Drugog svjetskog rata, koji je marginaliziran nakon optužbi za političke ambicije, pa čak i Lava Trockog, koji je stekao ime kao osnivač Crvene armije tokom Građanskog rata.

Vladimiru Putinu je to jasnije nego bilo kome i, za razliku od svojih prethodnika, on je uložio puno napora da spriječi vojne komandante rata u Ukrajini da se pojave kao potencijalna prijetnja njegovom režimu.

Putin se toliko trudio da u prvim mjesecima rata 2022. godine nije bilo ni jasno ko je zadužen za rusku armijsku grupu koja se bori u Ukrajini. Na kraju se general Sergej Surovikin pojavio kao najprepoznatljivija figura - prokremaljski Telegram kanali čak su skovali termin "Surovikinova linija", kako bi opisali ruska odbrambena utvrđenja u Ukrajini.

Ali Kremlj ga je marginalizirao nakon Prigožinove pobune i on je potpuno nestao iz javnosti.

Kada je krajem februara ove godine konačno dozvoljeno da se postavi pitanje o njegovom boravištu, član Dume Viktor Sobolev - i sam bivši general - odgovorio je neodređeno: "Negdje u Africi, ali ne znam tačno gdje, jer nikada nisam pitao. Ali on je u inozemstvu".

Negdje u Africi bi moglo biti najbolje čemu se Putinovi kompetentni generali mogu nadati.