'Zemlja za mir' neće zaustaviti ruski rat protiv ukrajinskog identiteta

Dok ruski rat protiv Ukrajine traje bez da je na vidiku njegov kraj, a rusko rukovodstvo odbacuje bilo kakav razgovor o prekidu vatre ili značajnim pregovorima, sve je više onih koji tvrde da se Kijev mora suočiti sa stvarnošću, priznati da je vojna pobjeda nemoguća, ući u pregovore i pristati na teritorijalne ustupke.

"Zemlja za mir" možda jeste "težak izbor", ili barem tako kaže argument, ali to je jedini način da se izbjegne poraz.

Čak i ako ostavimo po strani pitanje da li bi takvi jednostrani ustupci zapravo doveli do pravednog i trajnog mira, ono što čudno nedostaje u prijedlogu "zemlja za mir" jeste bilo kakvo priznanje da je u pitanju više od "prilagođavanja granica".

Teritorija, na kraju krajeva, nije prazna. Zaista, kako je Olga Burljk tvrdila, "pornografija koncesija za zemlju" zahtijeva od nas da zamislimo Ukrajinu bez ljudi: budući da se trguje "samo zemljom", "nema štete u gubitku dijela zemlje".

Ali čak i ako se za neke "zemlja za mir" može činiti kao uredna formula, stvarnost je mnogo neurednija: milioni Ukrajinaca žive pod okupacijskim režimom koji je osmišljen da iskorijeni njihov identitet.

"Bez pravednog mira, rat će se nastaviti na okupiranim teritorijama sve dok tamo ne ostane nijedan Ukrajinac".

Moskva već tretira okupirane teritorije kao trajne, neotuđive dijelove Ruske Federacije i uspostavila je mehanizme kako bi osigurala da okupacija postane samoodrživa, uključujući integraciju u ruske pravne i političke strukture, uvođenje rublje, uspostavljanje kontrole nad informacionim prostorom i prisilnu pasošizaciju, između ostalog.

Štaviše, mnogi od ovih mehanizama su eksplicitno usmjereni na djecu, čiji identiteti i svjetonazori imaju tendenciju da budu fleksibilniji od onih kod odraslih.

Ovaj naglasak se ogleda u nizu intervencija usmjerenih na mlade od vrlo rane dobi. Počevši od prvih interakcija sa školskim sistemom, djeca su podvrgnuta višeslojnom sistemu indoktrinacije prikrivenom kao "patriotski odgoj".

  U međuvremenu, ukrajinski jezik je gotovo eliminiran iz obrazovnog sistema, a nastava se održava na ruskom jeziku, često od strane ideološki pouzdanih instruktora iz Rusije.

Ažurirani udžbenici propagiraju iskrivljene historijske narative o "oslobađanju" "historijski ruske zemlje".

Osim toga, djeca svih uzrasta su izložena paravojnoj obuci, uključujući prvu pomoć na bojnom polju i upotrebu oružja i dronova te se uče da veličaju rusku vojsku i, u konačnici, budu spremna ispuniti svoju patriotsku dužnost služenja pod oružjem.

Takve politike, prema nedavnom izvještaju OSCE-a, "imaju za cilj brisanje identiteta ukrajinske djece i njegovu zamjenu ruskim. To se postiže namjerno uspostavljenim sistemom u kojem bi budući razvoj bilo kakvog ukrajinskog identiteta djece koja odrastaju na okupiranim teritorijama bio nemoguć".

Kako Moskva podstiče migracije na okupirane teritorije iz drugih dijelova Rusije, često u domove bivših stanovnika, ulozi su očigledno mnogo veći od "samo zemlje".

Ono što se zapravo svodi na nevidljivi rat protiv ukrajinske kulture i identiteta: ako okupacija potraje dovoljno dugo, buduće generacije će po rođenju dobijati ruske pasoše, bit će odgajane govoreći ruski i proći će kroz ideološku socijalizaciju, odrastajući u najboljem slučaju ambivalentne prema Ukrajini, ako ne i otvoreno neprijateljski raspoložene prema njoj.

 Štaviše, pored svojih ljudskih i etičkih posljedica, teritorijalni ustupci nose i normativne rizike.

Dogovoreni uz prijetnju oružjem, oni ne samo da bi efektivno legitimizirali teritorijalnu agresiju, već bi i normalizovali sistematsko uništavanje ukrajinskog identiteta predstavljajući je kao "unutrašnju" stvar novoproširene Ruske Federacije: ono što bi se ranije moglo osuditi kao ilegalna okupacija postalo bi proces koji bi se propisno provodio u skladu s ruskim zakonima unutar ruskih granica, kamuflirajući nasilje asimilacije iza novih mapa teritorijalnog suvereniteta, omogućavajući svijetu da skrene pogled.

Malo ko od nas je u poziciji da predvidi kako će se rat završiti ili pod kojim uslovima.

Uprkos nedavnom nizu tekstova koji proglašavaju da je Putinovo vrijeme isteklo, kruže glasine o skoroj mobilizaciji, desetine hiljada sjevernokorejskih vojnika dolaze u pomoć Moskvi, a rusko rukovodstvo ostaje uporno nezainteresovano za pregovore koji ne predstavljaju kapitulaciju Ukrajine.

Ali istovremeno, ukrajinska kampanja "dugoročnih sankcija", stabilizacija linija fronta i sve veća izolacija Krima mijenjaju ambijent rata na načine koji bi se prije samo godinu dana smatrali nevjerovatnim.

I tako, Rusija će nastaviti ratovati, a Ukrajina će se nastaviti braniti.

Kako god se kinetički rat na kraju završi, moramo izbjegavati nejasne fraze o "teritorijalnim ustupcima", kao da je u pitanju samo ko kontrolira ovaj ili onaj komad zemlje ili ko kome plaća porez.

Koliko god nezgodno bilo priznati, bez pravednog mira, rat će se nastaviti na okupiranim teritorijama sve dok tamo ne ostane nijedan Ukrajinac.