Kamp za obuku: Zastrašujuće priče

Trik Kremlja u blizini estonske granice ističe mnogo veći problem: iscrpljene živce.

Gusta šuma Saatse Boot oštro, ali besmisleno strši u estonsku teritoriju. Udubljeni pravougaonik presijeca tiha jednosmjerna traka, duga oko 800 metara, koja nije povezana sa ruskom cestovnom mrežom. Jedini razlog za korištenje ovog puta je prelazak iz jednog dijela Estonije u drugi. U normalnim vremenima (i sa normalnim susjedom), ovo bi bila nevina geografska neobičnost, jedna od mnogih na često neobično iscrtanim granicama Evrope. Granični sporazum, potpisan 2014. godine, ali nikada ratificiran, trebao je riješiti ovo pitanje, zajedno s još jednom malom anomalijom, razmjenom teritorija.
Sada „Čizma“ privlači svjetsku pažnju, iz razloga koji bi trebali zabrinuti svakoga ko je zabrinut za mir i sigurnost Evrope. 10. oktobra, estonski graničari primijetili su više od uobičajenog ruskog prisustva - neidentificirano vojno osoblje, ali ne i graničare - na obično pustom putu. Umjesto da hodaju autoputem, Rusi su formirali liniju preko njega: nešto što prije nije viđeno. Estonci su odlučili privremeno zatvoriti rutu. Lokalni zapovjednik granične straže objasnio je taj potez rekavši da „situacija predstavlja stvarnu prijetnju“.
Visoki naboj izjave poput ove može pomoći u slanju poruka o snazi i budnosti domaćoj publici. Ali ne uzima u obzir pregrijani međunarodni kontekst. Svaka vijest o misterioznom ruskom ponašanju koje predstavlja „stvarnu prijetnju“ u blizini estonske granice hrani percepciju stranaca o nadolazećoj propasti. Rusija je intenzivirala napade ispod mora na infrastrukturu i transport u regiji Baltičkog mora. Medijske zastrašujuće priče i nedavno objavljena bestseler knjiga sugeriraju (prema mom mišljenju, nestvarno) da je Estonija vjerovatna meta otimanja zemlje od stran Rusije.
Optika je podstakla uzbuđenje. Video klip od 13 sekundi koji su objavili graničari imao je snažne vizualne odjeke „malih zelenih ljudi“ koji su predvodili rusku aneksiju Krima 2014. godine. Društvene mreže su brujale od grozničavih interpretacija i parafraziranih citata. Ako Rusija zaista planira ozbiljnu provokaciju protiv Estonije, zar ne bi ovako mogla početi? Sumnjam. Estonija je naoružana do zuba, uživa snažnu podršku moćnih NATO saveznika i spremna je da se brani. Mnogo više brine slaba odbrana i defetistički način razmišljanja u nekim drugim dijelovima Evrope. 
Ako su neke loše odabrane riječi dospjele u naslove koji nisu bili korisni, zatvaranje puta je imalo smisla. Kremlj je sasvim sposoban tvrditi da se njegove herojske oružane snage raspoređuju kako bi zaštitile rusku teritoriju od estonskih ekstremista (ili transrodnih ovisnika i obožavatelja đavola: sve je moguće). Ruski graničari mogli bi "uhapsiti" prolazećeg estonskog vozača ili stranog turistu željnog avanture, ili jednostavno zatvoriti put i proglasiti pobjedu. Bolje spriječiti nego liječiti.
Dana 12. oktobra, estonski ministar vanjskih poslova, Margus Tsahkna, izdao je čvrsto formuliranu izjavu u kojoj je odbacio "pretjerane" izvještaje o napetostima na granici.
 "Ništa strašno se ne događa", rekao je Tsahkna. "Rusi djeluju nešto asertivnije i vidljivije nego prije, ali situacija ostaje pod kontrolom".
Međutim, ono što Estonija ne kontrolira su troškovi zaduživanja na međunarodnim finansijskim tržištima, konkurencija za trgovinu i investicije te izbor turističkih destinacija stranaca. Opasnost za sve države na prvoj liniji fronta je da njihove odluke o nacionalnoj sigurnosti, ma koliko razborite bile, navode autsajdere da misle da je posjećivanje, trgovanje i ulaganje tamo previše rizično. Ove percepcije mogu postati samopotvrđujuće. Baltičkim državama, Poljskoj i drugim bivšim zarobljenim nacijama trebale su decenije da se oslobode percepcije da su dio nekog egzotičnog, zaostalog "divljeg istoka". Sada rizikuju da se moraju boriti protiv novog mita, da su opkoljene garnizonske države: divno moderne i herojske, ali ne i investicijski vrijednije od Ukrajine. To je prava šteta koju je nanio trik u Saatseovoj čizmi.