Kremlj može sebi priuštiti luksuz drugog anti-NATO fronta

Rusko ratovanje u sivoj zoni protiv
Evrope dolazi po cijeni koja je znatno niža od cijene sukoba u Ukrajini.

Postoji općeprihvaćeno mišljenje da
Rusija ne može održati novi front protiv NATO-a ili ostatka Evrope, jer je
njena ekonomija u haosu i već je iscrpljena agresijom u Ukrajini. I zaista,
ruska ekonomija je u haosu - kao što pokazuju procjene Instituta za ekonomije u
razvoju (BOFIT) Banke Finske. BOFIT prati rusku ekonomiju već 30 godina.

Ali ni podaci BOFIT-a ne pokazuju da
se ruska ekonomija urušava. Analiza BOFIT-a dosljedno pokazuje da ruska ratna
ekonomija kanibalizira svaku ekonomsku varijablu koja je važna za dugoročni
prosperitet. Produktivnost civilne ekonomije, investicije, rast i socijalne
usluge i socijalna pomoć žrtvuju se na oltaru Putinovih imperijalnih ambicija.
Ipak, to ne znači da Putin ne može ostvarivati ​​svoje ciljeve sve dok
stanovništvo podnosi troškove toga. Iznad svega, dugoročni ekonomski pad je loš
prediktor trenutka ekonomskog kolapsa.

Istina je da:

Ekonomski neuspješne nuklearne države
podjednako vjerovatno predstavljaju veću prijetnju, jednako kao i one koje
napreduju na svjetskoj sceni.

Rusija danas, a Sovjetski Savez prije
nje, imaju izuzetno visok „omjer žrtvovanja“ – definisan kao njena sposobnost
da isporuči BDP na bojno polje, a ne civilnom društvu. Ruska ekonomija
vjerovatno isporučuje oko 10 do 12 dolara ukrajinskom bojnom polju za svakih
100 dolara BDP-a. SAD su trošile manje od 20 centi na 100 dolara BDP-a godišnje
od januara 2022. do decembra 2024. (ukupno 0,53 posto BDP-a). Nakon toga,
izborna bol žrtvovanja bila je toliko velika da je insistirala da bude plaćena!
Stopa žrtvovanja Rusije, također, nadmašuje onu u Kini.

Ruski narod, riječima Margaret
Thatcher (raspravljajući o katastrofi nuklearne podmornice Kursk u septembru
2000.), „nije kao mi. Oni još uvijek ne cijene ljudski život na isti način kao
mi“. Vlada Rusije predstavlja taj dehumanizirajući etos. I stanovništvo Rusije
trpi patnju od ruke svoje vlade koju bi malo koja druga populacija trpila – bez
obzira na to da li žive u autokratiji ili demokratiji.

Ako bi Rusija otvorila još jedan
front sa Evropom, nastojala bi izbjeći rat iscrpljivanja kao u Ukrajini.
Ciljevi rata bi bili da se Evropa svede na podređeni položaj.

Rat bi se vodio kinetički, ali uz
opsežnu upotrebu alata ratovanja u sivoj zoni, kao što su dezinformacije, cyber
ratovanje i direktna sabotaža. Cijena ove vrste sukoba, iako značajna, bila bi
mali dio iscrpljujućeg rata u Ukrajini  -
barem u njegovim početnim fazama. Prema pretpostavci, takav front u sivoj zoni
mogao bi koštati dodatnih dva do tri posto ruskog BDP-a u poređenju sa ukupnim
troškovima od devet do 10 posto BDP-a za ukrajinsko ratište.

Ukratko, mnogi faktori koji određuju
da li bi novi anti-NATO front bio ekonomski održiv za Rusiju uopće nisu
ekonomski. Ali postoji jedan ključni doprinos ratnoj mašini koji predstavlja
obavezujuće ograničenje: demografija! Hoće li Kremlju ponestati vojnika?

Ekonomija iscrpljivanja

 Putin je bio politički pronicljiv u
tome što nije prisiljavao mlade ljude da idu u rat (nakon početnih grešaka koje
su dovele do masovnog egzodusa iz Rusije). Putin mami mlade ljude da idu u rat
vrlo unosnim ugovorima (isplaćuju se njihovim preživjelima ako umru). Da, još
uvijek postoji regrutacija – iako regruti ne bi trebali sudjelovati u
„Specijalnoj operaciji“, mnogi to čine kada imaju unosne ugovore pred sobom.
Ipak, politički rezultat je bio izbjegavanje bujanja antivladinih osjećaja
prema afganistanskom ratu, koji vode nevoljni regruti.

Bonus za potpisivanje ugovora za
trogodišnji vojni ugovor iznosi 40.000-50.000 dolara. Plate su 2.380 dolara
mjesečno. Prosječne plate u ruskom privatnom sektoru iznose 1.230 dolara
mjesečno, a u siromašnijim područjima istočno od Moskve iznose 600 dolara
mjesečno. Većina vojnika dolazi iz ovih siromašnijih područja (Sibir i Daleki
istok).

Pod pretpostavkom da Rusija treba
regrutuovati 500.000 „novih“ vojnika godišnje, uz bonus od 45.000 dolara po
potpisu, to bi imalo ukupne troškove od 22,5 milijardi dolara, ili ekvivalent
od jedan posto BDP-a i šest posto fiskalne potrošnje. To opisuje ograničenje
regrutacije, i to rastuće, ali je potrebno određeno pojašnjenje.

Prvo, pretpostavlja se da su svi
godišnji bonusi marginalno povećanje fiskalne potrošnje. U stvarnosti, najmanje
polovina već figurira u budžetu za postojeće ugovore. Dakle, marginalno
povećanje je manje. Drugo, pretpostavlja se da su plate novih regruta jednake
onima koje zamjenjuju. One se mogu povećati, što pitanje čini još kritičnijim.
Treće, postoje marginalni troškovi državnih transfera demobilisanim ranjenim
vojnicima koji su u toku i dodaju se troškovima navedenim ovdje.

 Rusija i dalje ima sedam do osam miliona muške
populacije između 21 i 29 godina. Stvarni broj muškaraca podobnih za vojnu
službu je daleko veći - neke procjene ga svrstavaju u grupu od 20 miliona i
više. Prosječna starost ruskog stanovništva je 40 godina.

Ali hajde da radimo sa tim nižim
brojem (sedam miliona). U "Specijalnoj operaciji" bori se 600.000
ruskih vojnika. Gubici se kreću oko 360.000 godišnje, a dodatnih 100.000
godišnje mora se rotirati na kraju njihovih ugovora. Dakle, Putinu je potrebno
skoro 500.000 novih vojnika godišnje. To je izvodljivo, iz grupe od sedam
miliona mladih ljudi, tokom vrlo dugog perioda, pod uslovom da su spremni da
potpišu ugovore.

Budžetski troškovi plaćanja topovskog
mesa su veći od vreća za tijela. Ali to i dalje nije obavezujuće ograničenje.
Plaćanje ukupnog trogodišnjeg vojnog ugovora po stopi od 500.000 vojnika
godišnje vjerovatno košta rusku vladu jedan posto BDP-a. Ali ovaj trošak će
rasti kako vraćanje vreća za tijela čini buduće ugovore manje primamljivim.

Istovremeno, naslijeđeni troškovi
isplate beneficija porodicama nestalih i povrijeđenih vojnika će rasti.
Zbrajanje svega, doduše "napamet“, moglo bi pokazati da bi kombinovani
efekat bio povećanje budžetskog deficita od 1,5 posto godišnje.

Ovo je loše, a još gore jer je rast
BDP-a pao sa četiri posto na 1,4 posto godišnje i izgleda da će tu i ostati.
Rezultat bi bio budžetski deficit od osam do devet posto za pet godina. Rusija,
naravno, još uvijek ima stopu štednje od 30 posto BDP-a (jer ne može legalno
pobjeći iz Rusije) i poslušan bankarski sistem koji pozajmljuje onome kome mu
se kaže da daje kredite. Ali na tom nivou budžetskog deficita i akumulacije
državnog duga, natpis bi bio neizvjestan.

Ipak, problem je u tome što je ovaj
dan obračuna za rusku ekonomiju još uvijek prilično daleko. Sama po sebi,
ekonomija bi mogla ovako teturati tri do pet godina. Rusija će vjerovatno
ostati ekonomija u padu, sudeći po gotovo svakoj kalkulaciji, osim po njenoj
sposobnosti da vodi rat.

I to može i hoće učiniti. Za ruske
civile, izgledi ne izgledaju sjajno. Ali domaća revolucija je malo vjerovatna.
Naravno, dugoročno gledano, „ratna ekonomija“ je neodrživa. Ali, nažalost,
pogoršanje vjerovatno neće predstavljati „stvarno i trenutno olakšanje“ za sve
nas.