Kako je samit Trumpa i Putina na Aljasci iznjedrio mit Kremlja o "duhu Anchoragea" - i zašto je propao 

Putinov sastanak s američkim predsjedikom Donaldom Trumpom u augustu 2025. godine doveo je do novog termina u arsenalu ruske diplomatije i propagande: "duh Anchoragea". Tvrdnja je bila da su tokom posjete ruskog predsjednika Aljasci, Rusija i Sjedinjene Američke Države postigle određene sporazume o miru u Ukrajini - sporazume koji su direktno oblikovali događaje na frontu i u diplomatiji. Punu godinu su ruski političari i prokremaljski novinari insistirali da je slijeđenje "duha Anchoragea" ključ za prekid zastoja u mirovnim pregovorima. Nakon što je Putin odbio prijedlog za javni mir ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog  - i kako se kriza goriva izazvana ukrajinskim udarima pojačavala  - postalo je definitivno jasno da je "duh Anchoragea" ispario. Trump je to priznao, a u roku od nekoliko dana i Putin. Pišući ekskluzivno za Meduzu, politikolog i istraživač na Letonskom institutu za međunarodne poslove Sergej Potapkins objašnjava kako je nastao "duh Anchoragea" - i zašto je trajao toliko dugo. 

"Nema dogovora dok ga nema" 

Rusija i Evropa su sa jednakom nadom pratile obećanje Donalda Trumpa iz kampanje da će okončati rat u Ukrajini u roku od 24 sata  - ali i sa dijametralno suprotnim očekivanjima. Moskva je očekivala da će Kijev biti prisiljen na kapitulaciju. Evropa se pitala koja bi karta u Trumpovom rukavu mogla natjerati Putina da zaustavi agresiju. 

Do jula 2026. godine, oba seta očekivanja su se pokazala iluzornim. Ali sastanak Trumpa i Putina u Anchorageu bio je trenutak kada je ta iluzija nakratko zaživjela. 

Pripreme za Putinovu posjetu Aljasci odvijale su se u izuzetno kontroverznoj atmosferi. Prethodilo im je putovanje specijalnog izaslanika Stevea Witkoffa u Moskvu 6. augusta 2025. Nakon razgovora s Putinom, u Washington je otišao vjerujući da je Kremlj spreman razgovarati o sporazumu "zemlja za mir". Evropski lideri su dobili različite izvještaje: prvo, da je Putin bio spreman povući iz Zaporiške i Hersonske oblasti u zamjenu za priznavanje ruske kontrole nad Donjeckom i Luganskom oblasti, ztim, da je diskusija uključivala samo manje teritorijalne ustupke Ukrajine. 

Prema Reutersu, State Department nije napravio transkript Witkoffovog sastanka s Putinom  - što je značilo da se samit u Anchorageu od samog početka zasnivao samo na usmenim dogovorima. 

Rasprava o teritorijalnoj sudbini Ukrajine započela je između Washingtona i Moskve bez Kijeva. Mnoge zapadne vlade bojale su se sporazuma koji bi SAD i Rusija postigle na štetu ukrajinskog suvereniteta. Prije samita na Aljasci, evropski lideri su vršili pritisak na Trumpa da održi ključne uslove: bez teritorijalnih ustupaka bez Ukrajine, bez promjena granica silom. 

Sam samit se brzo odvijao  - i završio je s velikom simbolikom, ali malo sadržaja. Putin je dobio crveni tepih, toplu dobrodošlicu na američkom tlu i razgovor s "vođom demokratskog svijeta", ali nije uslijedio konačni dokument, niti zajednički odgovori na pitanja novinara. 

Trump je rekao da "nema dogovora dok ne bude dogovora", dok je istovremeno govorio o napretku i dogovoru o mnogim tačkama. Putin je govorio o "razumijevanju" i "osnovnim uzrocima sukoba" - i upozorio Kijev i Evropu da ne "pokušavaju poremetiti nadolazeći napredak". 

Za Washington, ishod je očigledno izgledao kao diskusija o mogućoj mirovnoj formuli bez ikakvih obaveza. Moskva ga je predstavila kao gotovo konačan sporazum. Za rusku propagandu, Anchorage je postao pogodna konstrukcija upravo zbog svoje dvosmislenosti: bez potpisanog teksta, moglo se pozvati ne na slovo već na "duh". Taj duh je rođen u praznini između "nema dogovora" i "postoji razumijevanje". 

Od 'inputa' do 'duha' do 'razumijevanja' 

U početku, ruski zvaničnici nisu govorili o duhu, već o "inputu Anchoragea". Dana 8. oktobra 2025. godine, zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov rekao je da je ovaj "snažni impuls" uglavnom iscrpljen. 

Pomoćnik predsjednika Rusije Jurij Ušakov nije se složio sljedećeg dana. Zatim je, 10. oktobra, Dmitrij Peskov prvi put upotrijebio sada već poznatu formulu: "Sa stanovišta duha Anchoragea". Deset dana kasnije, termin se u potpunosti kristalizirao: Rjabkov je brzo promijenio svoj stav i rekao da nema alternative "duhu Anchoragea" i da se svako rješenje mora tražiti u tom okviru. 

Fraza je tako prestala biti metafora za ugodnu atmosferu samita i postala je instrument propagande i diplomatije. Za domaću publiku, "duh" je funkcionirao kao simbol napretka u mirovnim pregovorima - u vrijeme kada nije postignut nikakav napredak. 

„Razumjevanja postignuta u Anchorageu su temeljna i upravo ta razumijevanja mogu pokrenuti proces rješavanja i omogućiti proboj“, rekao je Peskov u februaru 2026. godine, mnogo mjeseci nakon sastanka na Aljasci. 

Ruska propaganda je, također, pokušala napuniti „duh Anchoragea“ složenijim sadržajem – pozivajući se na povratak Rusije iz izolacije i duboko partnerstvo između Putina i Trumpa.  

„U Anchorageu smo prihvatili prijedlog Sjedinjenih Američkih Država. Ako želite reći ljudskim jezikom, oni su dali ponudu, mi smo je prihvatili, tako da stvar treba riješiti. [...] Prihvativši njihov prijedlog, efektivno smo ispunili zadatak rješavanja ukrajinskog pitanja i možemo preći na punu, široku, obostrano korisnu saradnju“, rekao je Lavrov. 

Kasnije – kada je Trump usmjerio pažnju na rat s Iranom i ponovo se razočarao u Putina – „duh Anchoragea“ je neočekivano postao pogodan način za izlazak iz partnerstva koje se nikada nije ostvarilo. Budući da niko nije mogao precizno reći o čemu su se Sjedinjene Američke Države i Rusija dogovorile, Moskva je mogla slobodno javno optužiti Washington da nije ispunio obaveze postignute na Aljasci. 

Početkom juna 2026. godine, nakon što je državni sekretar Marco Rubio najavio novi paket vojne pomoći Ukrajini vrijedan 400 miliona dolara, Lavrov je javno počeo postavljati temelje za to povlačenje. 

 „Čvrsto se nadam da se iskustvo prethodnih neuspjeha  - kada je Zapad odbio da poštuje sporazume koje je sam odobrio  - neće ponoviti u vezi sa sporazumima na Aljasci. Ali do sada, na našu veliku žalost, naši američki partneri ne pokazuju nikakvo interesovanje za ovo“. 

Rjabkov, koji se već našao u nezgodnoj poziciji oko Aljaske, odlučio je ponovo progovoriti: odrekao se "duha Anchoragea", rekavši da nikada nije upotrijebio takvu frazu, te je optužio Sjedinjene Američke Države i Zapad da odstupaju od "shvatanja Anchoragea". Ranije, u maju, Ušakov je, također, tvrdio da ne zna ništa o "duhu Anchoragea" i da nikada nije upotrijebio tu frazu. 

Dana 26. juna, Lavrov je rekao da je Moskva pristala na američke prijedloge o Ukrajini  - koje je iznio Witkoff  - čak i prije Aljaske, te da stoga negiranje postojanja "sporazuma" izgleda kao neiskreno iz ruske perspektive. Rubio je odgovorio da je u Anchorageu postojao prijedlog, ali ne i sporazum, te da bi, da je postojao sporazum, rat već bio završen. 

Posljednju riječ dao je sam Putin. Komentirajući Rubiove primjedbe, potvrdio je da na Aljasci nije bilo formalnih sporazuma između SaD i Rusije, da nisu potpisani nikakvi dokumenti i da su dvije strane razgovarale samo o mogućnostima za okončanje ukrajinske krize. 

Od šanse za mir, „duh“ se transformirao u surogat za sporazume koje niko nije pregovarao niti potpisao – diplomatski mit koji tvrdi da su SAD prihvatile ruske uslove. 

„Duh Anchoragea“ je umro ne zato što je iko prekršio postignute sporazume, već zato što ti sporazumi nikada nisu postojali. I što je Moskva upornije pokušavala prizvati taj duh, to se brže raspršivao.