Kobna kalkulacija Vladimira Putina u Ukrajini

Putinov pogrešan pokušaj podjarmljivanja Ukrajine samo je pomogao učvrstiti njezin nacionalni identitet i ona se nikada neće prestati boriti.

Ruski zamjenik ministra vanjskih poslova Mihail Galuzin nedavno je predložio stavljanje Ukrajine pod kontrolu UN-a kako bi se "na vlast postavila sposobna vlada s kojom bi se mogao potpisati puni mirovni sporazum".

Iako se Galuzinove komentare teško može nazvati novima – sam Putin je već prije godinu dana opisao ukrajinsko vodstvo kao neučinkovito i tvrdio da ne predstavlja svoj narod – ipak je prilično izvanredno da je nakon tih komentara Galuzin otputovao u Ženevu kako bi izravno pregovarao s njezinim predstavnicima u pokušaju da posreduje u mirovnom sporazumu koji bi Rusiji dao dio plijena iz njezina nepromišljenog rata.

Navodno drugorazredna priroda Ukrajine dugo je bila tema rasprava u Rusiji, ali je dobila značajno pojačanje od državne propagande nakon ruske ilegalne aneksije Krima i početka rata u Donbasu 2014. godine.

Kakva je to država koja prisiljava svog predsjednika da ode, dok prosvjednici naoružani samo drvenim štitovima lutaju vladinom četvrti, naizgled ne uznemireni prisutnošću specijalnih policijskih jedinica, pitali su se. Malo vanjske intervencije bilo je sve što je bilo potrebno da se željeni crnomorski poluotok odvoji od Kijeva, čiji su se rudari na istoku brzo pripremili suočiti se s vladinim trupama s kišom metaka. „Propala država“, smijali su se ruski propagandisti na državnoj televiziji.

Ovaj prezriv stav dodatno se pojačao kada je Ukrajina velikom većinom glasova izabrala pravog komičara za svog sljedećeg predsjednika, čovjeka koji je samo nekoliko tjedana ranije došao u Moskvu nasmijavati ljude na televiziji. Ovaj čudan razvoj događaja, zajedno s općim uvjeravanjem Putinova osobnog izbora za ukrajinskog predsjednika, Viktora Medvedčuka, da će rusku vojsku koja napada biti dočekana civilima s cvijećem, naveo je Kremlj da se ponovi krimska invazija - i euforija koja je uslijedila - u veljači 2022., iako u doista velikim razmjerima, koja bi kulminirala paradom Dana pobjede kroz središte Kijeva.

Kakav bi to bio oštar šamar ruskim "zapadnim partnerima", čija je slabost svima bila očita kada nisu uspjeli uvjerljivo odgovoriti na aneksiju Krima, okupaciju Donbasa, pa čak ni na tragično rušenje leta 17 Malaysia Airlinesa.

Kao što je samo mjesec dana prije početka invazije rekao još jedan ruski zamjenik ministra vanjskih poslova, Sergej Rjabkov, NATO bi trebao "spakirati kofere" i povući se na granice iz 1997. - riječi diktirane istim prezirom.

Ruska vojska bila je iznenađena tako žestokim otporom ukrajinskih oružanih snaga.

Ali onda je nešto pošlo po zlu kada je invazija konačno započela. Ruska vojska bila je iznenađena tako žestokim otporom Oružanih snaga Ukrajine (OSU), što je bilo tim izvanrednije s obzirom na to da su i OSU napravile pogrešnu procjenu, očekujući da će se ruska invazija usredotočiti isključivo na Donbas.

Kao rezultat toga, elitne ruske specijalne snage i padobranci našli su se na periferiji Kijeva, suočeni s raznim jedinicama dobrovoljaca, policajaca, pripadnika Nacionalne garde i vojnih jedinica okupljenih iz cijele zemlje.

Tada je rat dobio na zamahu i u roku od mjesec dana, osvajačka ruska vojska iznenada se našla u pozadini i bila je prisiljena na ponižavajuće povlačenje iz regija Kijev, Černihiv i Sumy.

Do rujna su se proširili na Harkovsku regiju, a do studenog su predali grad Herson, jedino regionalno središte koje su uspjeli zauzeti. Brutalna ostavština ruske okupacije koju su otkrile Oružane snage Ukrajine dok su ponovno osvajale gradove i sela samo je motivirala ukrajinsku stranu, koja je shvatila da nema drugog izbora nego boriti se.

Od tada gotovo da nije bilo većih promjena na prvoj crti bojišnice, Putinove snage su se u posljednje tri godine, uz velike ljudske žrtve, provukle samo 60 kilometara od Donjecka do Pokrovska, s gubicima većim od milijun ljudi.

Istodobno, ruska vojska održava impresivno superiorno ljudstvo, zrakoplovstvo, naoružanje i topništvo, a da ne spominjemo činjenicu da je u četvrtoj godini rata Kremlj dobio nevjerojatan deus ex machina ponovnim izborom Donalda Trumpa, koji je, po preuzimanju dužnosti, odmah prekinuo transfere vojne i humanitarne pomoći Ukrajini i cijeli odnos Washingtona sa saveznikom postavio na komercijalnu osnovu. Međutim, Ukrajina još nije uništena, a dvije masovno neusklađene vojske i dalje su u sukobu.

Trump, usput rečeno, ne zna ništa ni o Ukrajini. „Ne započinješ rat protiv nekoga tko je 20 puta veći od tebe!“ ogorčeno je rekao na početku svog drugog mandata. Hrabrost i lukavost Ukrajine su zaista nevjerojatne!

Putin se s tom smjelošću i lukavošću suočio 2004. Prije toga, nagovorio je i prijetio tadašnjem predsjedniku Ukrajine Leonidu Kučmi da stvori sve bliže veze između Ukrajine i Rusije. Kučma je 2003. čak postao šef Zajednice neovisnih država na Putinov zahtjev, dok je na Krimu potpisan sporazum o Zajedničkom gospodarskom prostoru (ZGO).

Međutim, nekoliko mjeseci ranije, ukrajinski parlament, Verhovna Rada, donio je zakon kojim se ciljevi vanjske politike zemlje definiraju kao „stjecanje članstva u EU i NATO-u, uz održavanje dobrosusjedskih odnosa i strateškog partnerstva s Rusijom“. Neposredno prije potpisivanja sporazuma o SES-u, Kučma je imao smjelosti lansirati svoju knjigu Ukrajina nije Rusija, i to u Moskvi, ni manje ni više.

Ali 10 dana nakon summita ZND-a, Rusija je pokrenula sukob oko otoka Tuzla, teritorijalni spor oko nenaseljenog otoka između Krima i Rusije, koji je bio ukrajinski teritorij. Na vrhuncu sukoba, Aleksandar Vološin, tadašnji šef ruske predsjedničke administracije, polušaljivo je izjavio: „Bacit ćemo bombu na njega ako bude potrebno.“

Uslijedile su intenzivne rasprave, a Putin i Kučma su se desetke puta sastali 2003. i 2004. godine, a neki su sastanci trajali danima, što je siguran znak koliko je Kremlju bilo važno zadržati Ukrajinu kao bliskog mlađeg partnera u to vrijeme. Doista, uoči ključnih predsjedničkih izbora u Ukrajini 2004. godine, Putin je proveo tri dana u Kijevu, što je bio njegov deseti posjet Ukrajini samo te godine, tijekom kojeg je otvoreno vodio kampanju za proruskog kandidata Viktora Janukoviča.

Nažalost, ni njegov nadljudski napor ni trovanje oporbenog kandidata Viktora Juščenka nisu pomogli. Sada kada znamo Putinovu sklonost trovanju, sve preostale sumnje koje su možda postojale o tome tko je naredio Juščenkovo ​​trovanje mogu se s pouzdanjem odbaciti.

Rezultat je bila Narančasta revolucija, u kojoj su Ukrajinci jasno pokazali da će oni, a ne vlasti, donositi odluke. Kučma se kasnije prisjetio da je Putin inzistirao da upotrijebi silu protiv nenaoružanih prosvjednika, što je, na njegovu čast, ukrajinski predsjednik odbio, što se moralo činiti kao krajnji prijekor Kremlju.

Narančasta revolucija od tada je postala stalna šala u Rusiji, a progresivni predsjednik Dmitrij Medvedev, s iPhoneom u ruci, od kojeg je ruska liberalna javnost s nestrpljenjem očekivala nemoguća čuda, hladno je pogledao Juščenka, obećavajući da će poslati veleposlanika u Kijev tek nakon promjene vodstva. Ukrajina je potom imala drskosti podržati Tbilisi u petodnevnom rusko-gruzijskom ratu 2008. godine.

Medvedev, a zatim i Putin, mnogo su se puta sastajali s Janukovičem, koji je na kraju dočepao predsjedništva. Nakon što je u Kijevu konačno postavljen korumpirani vođa po uzoru na njih same, Kremlj je vidio priliku da prisili Ukrajinu u kut i shvatio da je napravio još jednu pogrešnu procjenu tek kada je bilo prekasno. Rezultat je bio Euromajdan 2013., koji je kulminirao Revolucijom dostojanstva sljedeće godine, ovaj put popraćenom krvoprolićem.

Ukrajinska krv je prolivena od tada, cijena koju je bila prisiljena platiti za svoju tvrdoglavost, prkos i nespremnost da se pokloni Kremljevim poslušnicima. Možda je Ukrajina kažnjena i zato što je nepobitan dokaz da je Putinov „strateški genij“ oduvijek bio prazna šala i zato što je razotkrila moralnu ružnoću terorizirane kriminalne države koju je on i za njega izgradio.

Ukrajina je snosila odgovornost i posljedice življenja po maksimi koju je skovao bjeloruski pjesnik Janka Kupala: „Ne budi stoka.“ Ali pretvaranje svih i svakoga koga može u stoku prioritet je Putina i njegove države. Velika promjena u filozofiji koja je vidljiva na ovu četvrtu godišnjicu rata velikih razmjera, 12 godina nakon Revolucije dostojanstva i početka ruske agresije.

Ne, ne možemo Rusiju tek tako nazvati uništenom autokratskom zemljom, iako se čini da tu činjenicu taji od cijelog svijeta. Otporna pokušajima da krene stopama Moskve, Ukrajina se čini osuđenom na vječni sukob sa svojim divovskim susjedom, a ipak ne prestaje s borbom.