Povlačenje SAD iz pregovora: Četiri moguća scenarija  

Objašnjavamo kako bi se događaji mogli odvijati u slučaju djelomičnog ili potpunog povlačenja SAD-a iz pregovora.

 

«Završiti rat za 24 sata» u odnosu na izlazak iz pregovora

 

Ako pratimo hronologiju Trumpovih riječi i postupaka u vezi sa povlačenjem iz pregovora o okončanju rusko-ukrajinskog rata, vidimo razočaranje nemogućnošću da se pronađe rješenje za rat ni u 24 sata ni u prvih sto dana njegovog boravka u Bijeloj kući. Istovremeno, američki predsjednik više krivi Ukrajinu nego Rusiju za nespremnost na sklapanje mira, dok Bijela kuća izbjegava direktan pritisak na Rusiju i nametanje novih sankcija, razmatrajući mogućnosti za potencijalne trgovinske sporazume sa Moskvom.

Nakon posjete predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog Washingtonu 28. februara 2025. godine, mirovnih „preludija“ pregovorima i raspravi o sporazumu o mineralnim resursima, odnosi između SAD-a i Ukrajine su se promijenili. Došlo je do privremene obustave vojne pomoći i razmjene obavještajnih podataka (od 3. do 11. marta), a Washington je počeo vršiti pritisak na Kijev i predsjednika Zelenskog u vezi sa potpisivanjem tzv. sporazuma o mineralima. Ovi koraci mogu se protumačiti kao gest koji je jasno pokazao kako bi povlačenje SAD-a iz pregovaračkog procesa i neučešće u evropskim kolektivnim sigurnosnim mjerama moglo izgledati u praksi.

Dana 10. marta, američki državni sekretar Marco Rubio izjavio je da je „do suspenzije pomoći došlo, jer smo smatrali da Ukrajinci nisu skloni pregovorima. Ali ako se to promijeni, vjerovatno će se promijeniti i politika SAD-a, a pomoć će se nastaviti“.

Tokom sastanka delegacija SAD-a, Francuske, Velike Britanije i Njemačke u Parizu 17. aprila, SAD je evropskim zemljama predstavila uslove za sporazum o okončanju rata, u kojima je, između ostalog, navedeno da se američke sankcije uvedene protiv Rusije od 2014. godine mogu postepeno ublažavati nakon postizanja održivog mira i obnavljati u slučaju kršenja mirovnog sporazuma.

Sjedinjene Američke Države će izaći iz pregovora o okončanju rusko-ukrajinskog rata ako strane „zakompliciraju proces“.  

„Ako iz nekog razloga jedna od dvije strane ovo zakomplicira, mi ćemo samo reći da ste budale, da ste užasni ljudi, i mi ćemo to jednostavno preskočiti. Ali nadamo se da to nećemo morati učiniti“, rekao je Donald Trump 18. aprila.

Dana 18. aprila, Marco Rubio je rekao: „Moramo ovdje i sada, u roku od nekoliko dana, shvatiti da li je ovo [mirovni sporazum] moguć u kratkom roku, jer ako nije, mislim da ćemo jednostavno nastaviti dalje“.  

Dodao je da je „ukrajinski rat strašna stvar, ali to nije naš rat... Postoje mnoge druge zaista važne stvari koje zaslužuju istu, ako ne i veću, pažnju“.

Dana 29. aprila, Rubio je ponovo upozorio: ako Rusija i Ukrajina ne predlože konkretne planove za okončanje rusko-ukrajinskog rata, Sjedinjene Američke Države će napustiti svoju ulogu posrednika.

SAD će promijeniti „metodologiju i stil“ svojih mirovnih napora u ruskom ratu protiv Ukrajine, rekla je i glasnogovornica State Departmenta Tammy Bruce na brifingu 1. maja.

„Svakako ostajemo posvećeni ovom cilju i pomoći ćemo i učiniti sve što je u našoj moći. Ali nećemo letjeti svijetom otkako bismo vodili posredničke sastanke“, kazala je Bruce.

Dana 13. maja, specijalni izaslanik američkog predsjednika Steve Witkoff objasnio je da „bez direktnih pregovora [između Kijeva i Moskve], ako se oni ne dogode brzo, onda bi se, prema njegovom mišljenju, Sjedinjene Američke Države trebale povući iz ovog sukoba, šta god to značilo, i jednostavno ne učestvovati“.

Nakon dvosatnog razgovora s Putinom 19. maja, Trump je uvjeravao da će Rusija i Ukrajina „odmah“ započeti pregovore o prekidu vatre. Predložio je da Vatikan vodi pregovore između strana. Trump je, također, predložio da bi Washington mogao nastaviti trgovinske odnose sa Moskvom. U međuvremenu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov odbacio je ideju o održavanju pregovora u Vatikanu, obrazlažući da bi, prema njegovim riječima, sastanak „dvije pravoslavne države na katoličkoj osnovi bio neugodan za sam Vatikan“. Umjesto toga, Moskva je predložila održavanje druge runde pregovora u Istanbulu 2. juna 2025. godine Sergej Lavrov je dodao da je Rusija razvila „memorandum“ u kojem je iznijela svoj stav o „pouzdanom prevazilaženju temeljnih uzroka“ rata u Ukrajini, koji je nazvao „krizom“.

 

Mjerenje Trumpovog strpljenja

 

Međunarodni mediji različito komentiraju i procjenjuju rizike američkog „gubitka interesa“ za rješavanje rusko-ukrajinskog rata. Naprimjer, Dave Lawler i Barak Ravid u kolumni Axiosa pod naslovom „Trump pokazuje neobično strpljenje dok Putin odugovlači s Ukrajinom“ pišu da je američki predsjednik do sada Putinu dao mnogo od onoga što se ruski predsjednik nadao.

„Nema prekida vatre, nema sankcija, podjela unutar NATO-a i znatna sloboda djelovanja od američkog lidera koji nije poznat po svom strpljenju“.

Raspravljajući o prijedlogu da se sljedeća runda pregovora između Rusije i Ukrajine održi u Vatikanu, oni naglašavaju da „postoji velika razlika između Trumpa i evropskih lidera po pitanju pritiska na Putina ili strpljenja sa njim.“ Kao zaključak, autori Axiosa predlažu da se prati inicijativa republikanskog senatora Lindseyja Grahama da se uvedu tarife od 500 posto zemljama koje kupuju naftu od Rusije (uključujući Kinu). Međutim, dodaju da „za sada, Trump izgleda zadovoljan time da Putin napravi sljedeći potez.“ Odnosno, Rusija drži inicijativu ne samo u procesu pregovora, već može i akumulirati snage za ljetnu ofanzivnu kampanju.

Matthew Chance, glavni međunarodni dopisnik CNN-a, analizira moguću promjenu uloge SAD-a u mirovnim naporima u Ukrajini. Konkretno, on piše da bi jedna od opcija mogla biti jačanje američke vojne podrške Ukrajini. Prema Chanceu, „uprkos Trumpovim naporima da umiri Kremlj, ili možda zbog njih, ruska nepopustljivost postala je glavna prepreka miru“. Sljedeći korak bi mogle biti nove, dovoljno oštre američke sankcije ruskoj nafti i plinu i onima koji ih kupuju, kao potencijalno sredstvo povećanja pritiska na Moskvu. Međutim, prema dopisniku CNN-a, glavna prepreka je to što je uspostavljanje mira u Ukrajini samo jedna stavka na dnevnom redu onoga što Trump i Kremlj mogu smatrati „resetiranjem“ američko-ruskih odnosa. Druge stavke uključuju energetske sporazume, istraživanje svemira i ugovore o vađenju minerala koje Trump možda ne želi ugroziti.

Autorski kolektiv Politica, za razliku od autora Axiosa, piše da „Trump gubi strpljenje sa Putinom, ali nije siguran u svoj sljedeći korak.“ Pozivajući se na četiri izvora među američkim zvaničnicima, autori teksta pišu da Trump još nije odlučio hoće li uvesti dodatne sankcije protiv Moskve, kao odgovor na Putinovo intenziviranje napada na Ukrajinu. Također, opisujući nedavne fluktuacije američkog predsjednika u vezi sa Rusijom, autori Politica ističu da „koliko god Trump bio razočaran Putinom, on je jasno stavio do znanja Evropljanima da ne voli sankcije i nada se da može prisiliti ruskog lidera na saradnju bez njihove upotrebe“.  

Pozivajući se na izvore među evropskim zvaničnicima koji izražavaju zabrinutost da Moskva pokušava odvojiti rat u Ukrajini od širih američko-ruskih odnosa, autori opisuju Trumpovu motivaciju da u svemu traži ekonomsku korist kao jedan od preduslova za njegov „zamora od posredovanja“. Na osnovu posljednjeg telefonskog poziva između Putina i Trumpa, autori Politica zaključuju da američki i ruski visoki zvaničnici više ne razmišljaju o procesu pregovora kao takvom, već aktivno razgovaraju o profitabilnim prilikama koje bi se mogle pojaviti ako obje države normaliziraju bilateralne odnose nakon mirovnih pregovora.

Rajan Menon, viši istraživač na Institutu za proučavanje rata i mira Univerziteta Columbia, piše u kolumni u Guardianu da su obje Trumpove strategije prema Putinu - zastrašivanje ili laskanje - propale. Menon izražava pesimizam u pogledu vjerovatnoće prestanka neprijateljstava i navodi argumente „čak i ako Trump ide dalje od objava i riječi na društvenim mrežama i ovaj put zapravo nametne dodatne ekonomske sankcije Rusiji“. Prema njegovim riječima, prvo, ni gubici ruske vojske ni stanje ekonomije nisu pokretači Putinove motivacije da odmah zaustavi rat, jer bi, nakon što je podnio takve žrtve, zaustavljanje „na pola puta“ (bez zauzimanja cijele Ukrajine) značilo gubitak autoriteta među ruskim elitama za lidera Kremlja. Drugo, šef Kremlja uspio je uvjeriti Trumpa, i to je prenio u svojim razgovorima s evropskim liderima, da Rusija pobjeđuje na bojnom polju. Stoga, mirovni pregovori, bilo uz učešće SAD-a ili u situaciji u kojoj se Trump razočara u njih, neće dati rezultate sve dok Rusija ne izgubi stvarne mogućnosti za nastavak rata.

Analitičar vanjske politike A.J. Kimbell, komentirajući za Fox News Trumpovu objavu na Truth Social da je Putin „potpuno lud“, istovremeno je rekao da je ključni element Putinove strategije nastavak eskalacije sve dok mu se neko ne odupre. A ako je Putin uvjeren da je Zapad slab, onda, prema Kimbellu, griješi u vezi sa predsjednikom Trumpo.:

„Možemo očekivati da će predsjednik Trump uvesti sekundarne sankcije protiv Rusije u narednim sedmicama. Ali još veći uticaj može proizaći iz rezultata nedavnog putovanja američkog predsjednika na Bliski istok i kontinuiranog pada cijena nafte“, kazao je Kimbell.  

Prema riječima stručnjaka, ruska ekonomija previše ovisi o izvozu energije, tako da ako cijene nafte padnu još više, Rusija će prestati biti u mogućnosti finansirati rat protiv Ukrajine.

 

Četiri scenarija izlaska SAD-a iz pregovaračkog procesa

 

Krajem februara i u martu 2025. godine, SAD su pokazale kako bi mogao izgledati njihov radikalni odmak od rješavanja rusko-ukrajinskog rata. U aprilu 2025. godine, Bijela kuća se više puta pripremala za prekid pregovora, navodeći njihov neuspjeh i fokus sadašnje administracije na druge prioritete. A u maju je ideja o direktnim pregovorima između Rusije i Ukrajine bez posredovanja SAD-a direktno izražena u američkoj retorici. S jedne strane, tu je Trumpova želja za brzim rezultatima po svaku cijenu, čak i ako to znači slabljenje podrške ključnom savezniku u korist odvojenih koristi za SAD. Sa druge strane, nedostatak brzog napretka u rješavanju rusko-ukrajinskog rata smanjuje interes SAD-a za posredovanje ili pomoć Ukrajini općenito.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha, u intervjuu za Liberation, odgovarajući na pitanje o pripremi za mogući izlazak SAD-a iz mirovnih pregovora, rekao je:  

«Ukrajina mora postati sve samodovoljnija u pitanjima odbrane. Imamo priliku ubrzati ovaj proces. U širem smislu, ovo se odnosi i na samodovoljnost Evrope. Ona preuzima sve veću odgovornost za vlastitu sigurnost».

S obzirom na neizvjesnu poziciju SAD-a, Istraživački centar «Detektor Media» predlaže četiri moguća scenarija prema kojima bi se događaji mogli odvijati.

 

Scenario 1: Napuštanje uloge posrednika i normalizacija odnosa s Rusijom

 

Akcije SAD-a: SAD ne najavljuje nove pakete podrške i zaustavlja drugu vojnu i obavještajnu pomoć Ukrajini, istovremeno smanjujući prisustvo svojih trupa na istočnom krilu NATO-a. Vjerovatno ukidanje nekih sankcija protiv Rusije, posebno u energetskom sektoru, i uspostavljanje ekonomske saradnje obnavljanjem trgovinskih veza. SAD bi, također, mogle jednostrano priznati privremeno okupirane ukrajinske teritorije (cijeli ili dio, naprimjer, Krim) kao ruske.

Reakcija drugih aktera: Evropske države, posebno one geografski bliže Rusiji i Bjelorusiji, osjetit će „smanjenje pritiska“ kolektivne sigurnosti. To, zauzvrat, može dovesti do polarizacije i slabljenja među saveznicima unutar NATO-a. Evropa može pokušati samostalno podržati Ukrajinu, ali ekonomski troškovi će izazvati napetosti u EU, a trendovi u domaćoj politici pojedinačnih država EU će ohrabriti političare da promoviraju ideje o napuštanju podrške Ukrajini.

Rizici i vjerovatnoća: najmanje optimističan i najopasniji scenario za Ukrajinu. Rizik od takvog razvoja događaja u 2025. godini ostaje umjeren i zavisit će ne samo od raspoloženja u Bijeloj kući, već i od uspjeha Rusije na bojnom polju i efikasnosti zajedničkih ukrajinsko-evropskih napora da se pažnja SAD-a zadrži na našem regionu.

 

Posljedice: Potpuno povlačenje SAD-a neće nužno dovesti do trenutnog poraza, ali će prijetiti dugoročnoj efikasnosti Ukrajine na bojnom polju, koja će zavisiti od sposobnosti Evrope da popuni prekid američke podrške i osloni se na vlastite kapacitete odbrambene industrije. Evropljani ne mogu u potpunosti zamijeniti američke kapacitete, posebno u oblasti protivvazdušne odbrane i obavještajne pomoći za precizno ciljanje. Šire geopolitičke posljedice povlačenja američkih trupa iz evropskih zemalja mogu ohrabriti Rusiju i njene saveznike, a istovremeno opteretiti transatlantsko jedinstvo. Ovaj scenario može se ubrzati i deklaracijom nove administracije Bijele kuće o fokusu na pacifičku regiju i rivalstvu sa Kinom.

 

Scenario 2: Prenošenje inicijative na Evropu uz pasivnu ulogu SAD-a

 

Akcije SAD-a: SAD se mogu povući od direktnog učešća u pregovorima, ali će podržati evropske posredničke napore. SAD će nastaviti pružati Ukrajini osnovnu vojnu pomoć (naprimjer, zastarjelo oružje) ili humanitarnu podršku, ali će izbjegavati isporuku naprednih sistema kao što su borbeni avioni F-16 ili rakete dugog dometa. Razmjena obavještajnih podataka se nastavlja, ali u ograničenom obimu, usmjerena na zaštitu američkih interesa (naprimjer, praćenje ruskih trupa u blizini granica NATO-a).

Reakcija drugih aktera: Evropa može preuzeti vodeću ulogu, ali razlike u interesima između zemalja EU mogu zakomplicirati pregovore. Ovo može gurnuti EU ka stvaranju vlastite obrambene strategije, ali i oslabiti transatlantsko jedinstvo. Ovaj scenario može stimulirati EU da koristi sredstva iz zamrznute ruske imovine, naprimjer, za kupovinu oružja od SAD-a za Ukrajinu.

Rizici i vjerojatnost: prelazak na takav scenarij 2025. godine je, prema našem mišljenju, prilično vjerovatan. Tome u prilog ide haotična priroda i stalno odgađanje „rokova“ od strane SAD-a u vezi sa Rusijom i sistematska kritika ukrajinskih vlasti. EU i Njemačka mogle bi igrati glavnu ulogu u takvom razvoju događaja. Akcije ove potonje ovisit će o stabilnosti novoosnovane koalicije Kršćansko-demokratske unije i Socijaldemokratskih stranaka koju predvodi Friedrich Merz, kao i o sposobnosti brzog postizanja rezultata od ulaganja u Evropski obrambeni fond.

Posljedice: SAD održavaju imidž saveznika, ali gube vodstvo u evropskoj sigurnosti. Ukrajina dobija podršku od Evrope, ali njen obim ovisi o ekonomskim mogućnostima EU. Pregovori se produžavaju zbog nedostatka snažnog posrednika, što može dovesti do zamrznutog sukoba. Rusija dobija manevarski prostor, ali ne i potpunu pobjedu zbog otpora Evrope.

 

Scenario 3: Ograničena podrška Ukrajini

Akcije SAD-a: SAD mogu nastaviti pružati vojnu pomoć, ali uz uslove vezane za ekonomske sporazume, kao što je sporazum o mineralnim resursima zaključen u aprilu 2025. godine. Države mogu nastaviti isporučivati odbrambene sisteme koji će uključivati sisteme protivvazdušne odbrane, municiju i artiljeriju kako bi pomogle Ukrajini da postepeno stabilizira front, izbjegavajući eskalaciju i prelazak uslovnih "crvenih linija" Moskve.

Reakcija drugih aktera: Evropske države mogu podržati ovaj pristup, ali neke, posebno Poljska i baltičke države, mogu zahtijevati aktivnije učešće SAD-a u NATO-u i kolektivnoj sigurnosti na evropskom kontinentu.

Rizici i vjerovatnoća: u određenom smislu, takav scenario se može nazvati nastavkom „Bidenove politike“ i prethodne administracije kroz odvraćanje eskalacije i pridržavanje formule „Ukrajina ne smije izgubiti, Rusija ne smije pobijediti“. Međutim, 2025. godine vjerovatnoća takvog scenarija čini se niskom jer u praksi ne vodi ni do mirovnog sporazuma ni do „zamrznutog sukoba“. Važan faktor ostaje ruska priprema nove vojne grupacije za ljetnu kampanju i obnavljanje „Lenjingradskog odbrambenog okruga“, koji se može koristiti ne samo protiv Ukrajine, već i protiv NATO država na Baltiku.

Posljedice: Ukrajina dobija priliku da stabilizira front, ali zavisnost od američkih uslova može ograničiti njene manevre u pregovorima. NATO može ojačati istočni bok, ali unutrašnji otpor u SAD-u (naprimjer, u vezi ss troškovima) može ograničiti obim podrške.

 

Scenario 4: Obnavljanje paketa podrške Ukrajini i uvođenje sekundarnih sankcija protiv Rusije

 

Akcije SAD-a: Uprkos prijetnjama o izlasku iz pregovora, SAD odlučuju da se ne povuku u potpunosti od podrške Ukrajini i da je preformatiraju kako bi zadržale uticaj u Evropi. Washington odbija slijediti pristup Kremlja koji odvaja „ukrajinsko pitanje“ od resetiranja bilateralnih odnosa SAD-a i Rusije, fokusirajući se na vojnu i stratešku pomoć Ukrajini, kao i na kolektivnu sigurnost na evropskom kontinentu. SAD povećavaju vojno prisustvo u Poljskoj, baltičkim zemljama i Rumuniji, raspoređujući dodatne trupe, sisteme protivraketne odbrane i provodeći zajedničke vježbe.

Reakcija drugih aktera: Evropske države jačaju saradnju među sobom i sa SAD kako bi kompenzirale prethodne tenzije nakon izjava o izlasku iz pregovora. Zajedničkim naporima jačaju istočni bok NATO-a i podržavaju Ukrajinu.

Rizici i vjerovatnoća: Rusija bi ponovo mogla pribjeći taktici „nuklearne ucjene“. Ukupna strategija SAD-a pod novom administracijom fokusira se na slabljenje Kine, posebno kroz usporavanje globalne trgovine s niskim cijenama nafte. U 2025. godini vjerovatnoća takvog scenarija ostaje umjereno niska.

 

Posljedice: ovo je najoptimističniji scenario za Ukrajinu i poguban za Rusiju. Ukrajina stiče stratešku prednost na frontu, što može dovesti do produženog rata s manjim gubicima za Kijev. Rusija će biti prisiljena tražiti kompromise zbog povećanog pritiska NATO-a.