Rusija gubi uticaj u Azerbejdžanu: Kako Baku mijenja pravila s Moskvom

Moskva se sada suočava s regijom u kojoj susjedi imaju više alternativa

Djelimično resetiranje koje je uslijedilo nakon obaranja azerbejdžanskog aviona 2024. godine nikada nije obnovilo političko povjerenje između Bakua i Moskve, piše Serhij Danilov.

Odnosi između Bakua i Moskve se pogoršavaju već neko vrijeme. Posljednja epizoda bila je odluka Azerbejdžana da stavi trojicu ruskih propagandista na međunarodnu listu potjernica. Djelimično resetiranje koje je uslijedilo nakon obaranja azerbejdžanskog aviona 2024. godine nikada nije obnovilo političko povjerenje.

Dana 18. augusta, Ured glavnog tužioca Azerbejdžana izdao je međunarodne potjernice za Semenom Uralovom, Ivanom Knjazevom i Aleksejem Čadajevim. Baku tvrdi da su njihovi programi sadržavali pozive na nasilno rušenje vlade, napade na teritorijalni integritet zemlje i fizičke odmazde protiv njenih lidera. Ruski ambasador je pozvan. Moskva se distancirala od komentara i rekla da muškarci ne govore u ime države. To objašnjenje nema veliku težinu u Bakuu.

Kako se kriza razvila

Azerbejdžan ovo ne tretira kao svađu oko nekoliko televizijskih nastupa. Korijeni sežu dublje.

Početkom 2025. godine Baku je zahtijevao zatvaranje "Ruskog doma". Kasnije te godine ruske sigurnosne službe zauzele su oštar stav protiv Azerbejdžanaca u Rusiji, a Azerbejdžan je otkazao ruske kulturne događaje. Za Baku, spor se iz diplomatije premjestio u domaću sigurnost.

Prekretnica je bila nesreća Azerbejdžanske aviokompanije 25. decembra 2024. godine. Embraer E190 na ruti Baku-Grozni pogodila je ruska raketa Pancir-S1 dok se približavao Groznom. Oštećen, preletio je preko Kaspijskog mora i srušio se u blizini Aktaua u Kazahstanu. Od 67 ljudi u avionu, 38 je poginulo, a 29 je povrijeđeno.

Rusija je najprije negirala bilo kakvu ulogu, a tek kasnije, pod stalnim pritiskom Azerbejdžana, ponudila je djelimično priznanje. Za predsjednika Ilhama Alijeva, pitanje je bilo odgovornost: priznavanje krivice, kažnjavanje odgovornih i kompenzacija. Ponašanje Moskve je u Bakuu protumačeno kao dokaz da Rusija i dalje očekuje poseban, neodgovoran odnos s bivšim sovjetskim državama.

Događaji iz 2025. godine potvrdili su to tumačenje.

Kremlj se osjeća nelagodno, jer se njegov uticaj smanjuje

Azerbejdžanski analitičari povezuju napetost sa slabljenjem pozicije Rusije na Južnom Kavkazu. Prema njihovom mišljenju, Moskva se sada oslanja na informativne kampanje, dijasporu i ekonomski pritisak, jer njeni stari politički alati više ne funkcioniraju kao prije. Zvanični Baku je oprezniji, ali procjena je slična.

Azerbejdžan ne tvrdi da je svaka antiazerbejdžanska kampanja naručena iz Kremlja. Međutim, više ne prihvata da su državni mediji, zvaničnici i komentatori povezani s državom samo glasovi pojedinaca. Granica između zvaničnog i nezvaničnog ruskog diskursa izgleda mnogo manje oštra u Bakuu nego što se rusko Ministarstvo vanjskih poslova pretvara.

Dakle, Azerbejdžan postavlja svoja pravila. Prijetnje rukovodstvu, teritorijalnom integritetu ili miješanje u domaću politiku tretiraju se kao pitanja nacionalne sigurnosti. Zato je odgovor na trojicu propagandista bio tako oštar. Do 18. augusta, nijedna druga postsovjetska država osim Ukrajine nije pokrenula krivične postupke protiv ruskih propagandista i stavila ih na međunarodnu potjernicu.

Pritisak nije samo oko informacione politike. Mjesto Rusije u regiji se promijenilo.

Do 2020. godine Moskva je bila glavni vanjski posrednik u sukobu u Karabahu. Njeno vojno prisustvo u Armeniji, veze s Azerbejdžanom i uloga u pregovorima dali su joj uticaj na obje strane. Nakon rata 2020. godine, taj sistem se počeo raspadati. Nakon što je Azerbejdžan povratio punu kontrolu nad Karabahom 2023. godine, ruska mirovna misija izgubila je svoju svrhu.

Mirovni proces između Armenije i Azerbejdžana dodatno smanjuje prostor za manevar Moskve. Azerbejdžanski stručnjaci, među kojima je i Farhad Mammadov, naglašavaju da Baku ne pokušava istjerati Rusiju iz Armenije. Normalizacija odnosa s Armenijom i izgled otvorenih tursko-armenskih granica sami po sebi ublažavaju ovisnost Jerevana o Moskvi – ovisnost koja je uveliko počivala na neriješenom sukobu i zatvorenoj turskoj granici. Kako se ta ograničenja smanjuju, Armenija dobija opcije u trgovini, tranzitu i sigurnosti.

Nakon 2020. godine Azerbejdžan je dobio daleko više diplomatskog prostora. Vojni ishod je promijenio ravnotežu s Armenijom. Energetske veze s Evropom ostaju glavna prednost. Transkaspijske rute su povećale vrijednost Azerbejdžana za Centralnu Aziju, Tursku i EU. Odnosi s Kinom su dobili na važnosti.

Baku pokušava održati radne odnose s nekoliko centara moći i izbjeći ovisnost o bilo kojem od njih. Status "srednje sile" je važan: nakon ponovnog zauzimanja Karabaha, to omogućava Azerbejdžanu da se predstavi kao država koja može samostalno djelovati na Južnom Kavkazu.

Postoje ograničenja. Turska ostaje glavni sigurnosni stub. Deklaracija iz Šuše iz 2021. godine učinila je odnos savezom, s konsultacijama i međusobnom pomoći ako je ugrožena sigurnost ili teritorijalni integritet bilo koje zemlje. Turski savez pruža sigurnosni prostor; Veze s EU, Centralnom Azijom, Kinom, Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom pružaju prostor za političke i ekonomske manevre.

Potpuni prekid ne koristi nijednoj strani

Rusija je i dalje važna u ovom sistemu, ali više ne zauzima privilegovano mjesto.

Azerbejdžanski komentatori kažu da je čvrst stav prema propagandistima namijenjen da pokaže Moskvi da pritisak više ne funkcionira. Ako nema odgovora, Moskva šutnju tretira kao ustupak  - a ustupak pod pritiskom poziva na sljedeću epizodu.

Strategija ima rizike. Rusija i dalje može otežati život azerbejdžanskim preduzećima, migrantima i organizacijama dijaspore. Trgovinske i transportne veze ostaju značajne. Geografija je nepromijenjena: Rusija je jedan od dva velika susjeda Azerbejdžana, s Iranom na jugu.

Potpuni prekid stoga nije u interesu Bakua. Moskva, također, ima razloga da ga izbjegava. Otvorena konfrontacija bi ojačala Tursku, ubrzala vojno i političko usklađivanje Azerbejdžana s drugim partnerima i dodatno smanjila ruski uticaj na Kavkazu.

Najvjerovatniji ishod je dugi niz nestabilnih, ali i dalje funkcionalnih odnosa. Ekonomski kontakti će se nastaviti. Dva predsjednika će i dalje moći direktno komunicirati. Pojedinačne krize mogu završiti djelomičnim resetiranjem.

Povratak povjerenju koje je postojalo prije zračne katastrofe izgleda malo vjerojatan.

Trenutni sukob također ukazuje na širi problem za rusku politiku na Južnom Kavkazu. Moskva se sada suočava s regijom u kojoj susjedi imaju više alternativa. Turska je jači igrač. Centralna Azija aktivnije doseže Kavkaz preko Kaspijskog mora. Evropski interes za energiju i tranzit ostaje visok. Sjedinjene Države su ponovo prisutne u regionalnoj diplomatiji.

Azerbejdžan koristi tu priliku asertivnije od većine. Njegova politika ne cilja na prekid s Rusijom. Baku želi zadržati odnos - ali više ne prihvata da Moskva postavlja granice njegove vanjske politike.

Ta promjena, a ne najnoviji spor oko propagandista, oblikovat će rusko-azerbejdžanske odnose u narednim godinama.