Vladar i vazal: Zašto Lukašenko ne može okrenuti leđa Rusiji

Ljudi često postavljaju prilično naivno pitanje: može li Lukašenko izvesti potpuni zaokret, napustiti Rusiju i pobjeći na Zapad? Ako išta znate o politici, jedini realan odgovor je "ne". Lukašenko može pokušati igrati manje taktičke igre sa Zapadom, ali na prvu stvarnu prijetnju svojoj moći, pobjeći će u Rusiju da traži spas - baš kao što je to učinio 2020. godine.

Prvo

"Ovo nije stvar koja se tiče naših duboko ukorijenjenih odnosa, prvenstveno s vama, Ruskom Federacijom. Stoga su brbljanje o ovoj višestrukoj politici i prijekori upućeni Lukašenku apsolutno nespojivi. Osim toga, radim kao predsjednik više od 30 godina. Više nije na meni da mijenjam vektore. Neki su čak otišli toliko daleko da tvrde da 'Lukašenko nije saveznik'. Pa, to je stvar ukusa. Za sada - i vjerujem da će tako i dalje biti - nalazimo zajednički jezik s rukovodstvom Ruske Federacije".

Prilično elokventno, zar ne? U suštini, on je nudio izgovore neimenovanim ruskim blogerima koji su ga optužili gotovo za izdaju. Zato je nastavio tvrditi da "nema izdaje, niti bi je trebalo biti". Mogao bih navesti stotine takvih rečenica u kojima se Lukašenko zaklinje na krajnju odanost "starijem bratu".

,

Znate li šta sam primijetio tokom svih ovih godina? To je prilično tradicionalan obrazac za bjeloruskog diktatora. Kad god on ili njegovi zvaničnici preduzmu čak i najskromnije korake prema Zapadu - nakon čak i najopreznijeg pokušaja normalizacije sa "zapadnim partnerima" - Lukašenko se uvijek osjeća primoranim dati maksimalno prorusku izjavu. Samo da se Moskva, ne daj Bože, ne uznemiri ili ga ne označi kao "izdajnika".

I dok Lukašenko nudi izgovore, Moskva - govoreći preko nisko rangiranog zvaničnika - izjavljuje da je on naš i da ne ide nikuda. Aleksej Poliščuk, direktor Drugog odjeljenja ZND Ministarstva vanjskih poslova Rusije, izjavio je da je Bjelorusija vodila razgovore sa SAD-om na osnovu ciljeva "savezne integracije sa Rusijom".

„Naši bjeloruski prijatelji su oduvijek naglašavali da su kontakti sa Zapadom mogući isključivo na osnovu jednakosti i međusobnog poštovanja, uz strogo poštivanje nacionalnih interesa i ciljeva savezne integracije s Rusijom“, rekao je Aleksej Poliščuk u intervjuu za rusku agenciju Interfax.

 Predstavnik ruskog Ministarstva vanjskih poslova podsjetio je da su ovi principi ugrađeni u program Unije koordiniranih vanjskopolitičkih akcija, čija će sljedeća trogodišnja iteracija biti odobrena u novembru na zajedničkom sastanku odbora ministarstava vanjskih poslova Bjelorusije i Rusije.

Razmislite o ironiji situacije! Takav niži zvaničnik - direktor Drugog odjela ZND-a ruskog Ministarstva vanjskih poslova - pokroviteljski komentira Lukašenkovu politiku: kao da kaže, ne brinite, sve što radi s Amerikancima je za našu korist u Moskvi.

Činovnik trećeg reda efektivno diktira kako se Lukašenko mora ponašati kako ne bi naljutio Kremlj. Ovo rječito ilustruje prirodu odnosa uspostavljenih između Moskve i Minska nakon 2020. godine: odnos između gospodara i vazala.

Pa ipak, nekada su stvari bile sasvim drugačije. Lukašenko je sebi dozvoljavao da izaziva skandale; izbijali su ratovi za plin i mlijeko, a izbijali su i lični sukobi. Inače, odnosi su se tradicionalno naglo pogoršavali tokom godina izborne kampanje u Bjelorusiji.

Evo šta je tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev (sjećate ga se?) rekao o odnosima sa zvaničnim Minskom u novembru 2010. godine, mjesec dana prije predsjedničkih izbora:

„Izborna kampanja tamo je u potpunosti izgrađena na antiruskim narativima, histeričnim optužbama da Rusija nije voljna podržati Bjeloruse i bjelorusku ekonomiju i psovkama upućenim ruskom rukovodstvu. Iza svega ovoga stoji jasna želja da se države – i shodno tome, njihovi narodi – suprotstave jedne drugima. Težnja da se u javnoj svijesti stvori slika vanjskog neprijatelja oduvijek je karakterizirala bjelorusko rukovodstvo. Samo što su ranije Amerika, Evropa i Zapad u cjelini igrali tu ulogu. Sada je Rusija proglašena jednim od glavnih neprijatelja“.

Štaviše, Medvedev je u tom govoru tvrdio da je Lukašenko već u prvim minutama njihovog privatnog razgovora počeo negativno govoriti i omalovažavati prethodne ruske lidere – Jeljcina i Putina.

Danas je teško zamisliti da su se takve stvari dogodile – posebno znajući u šta se pretvorio taj isti bivši ruski predsjednik Medvedev. Ali, bilo je i isključenja ruskog plina, hit serije Kum na ruskom NTV kanalu i ratova za mlijeko. Tu su bili i Minski sporazumi, nepriznavanje Južne Osetije, nepriznavanje aneksije Krima, pokušaji kupovine venecuelanske i američke nafte, odlični politički odnosi s ukrajinskim predsjednicima pa čak i odbijanje da se u Bjelorusiji smjesti ruska zračna baza, kao i sastanak u Minsku s američkim državnim sekretarom Mikeom Pompeom.

Pa ipak, čak i tokom najžešćih bitaka s Moskvom, uvjeren sam da Lukašenko nikada nije zaista namjeravao odustati od Rusije. Svi Lukašenkovi prošli manevri sa Zapadom, vjerujem, nisu bili istinske promjene lojalnosti, već taktički potezi osmišljeni da povećaju njegov pregovarački položaj s Moskvom. "Platite mi više ili ću pobjeći na Zapad", efektivno je govorio Lukašenko.

„Stoga, kada su ljudi prije 10 godina pitali – i pitaju danas – hoće li Lukašenko možda promijeniti kurs usred leta, odstupiti od svog proruskog stava i preći na stranu Zapada, moj odgovor tada i sada ostaje nedvosmisleno ne.“

Kako čovjek može otići iz Rusije kada iz godine u godinu ponavlja riječi od kojih je svakom poštenom Bjelorusu muka:

"Kao sovjetskom čovjeku, teško mi je to reći - Rusi, Bjelorusi. Mi smo praktično jedan narod".

Međutim, sve je to sentimentalna retorika. Problem ovdje, naravno, ne leži u čvrstim političkim principima ovog čovjeka zasnovanim na vrijednostima - on je kroz svoju biografiju više puta dokazao da može zamijeniti bilo koje principe ako to služi njegovom interesu.

U igri je niz ekonomskih, političkih, kadrovskih, ideoloških, pa čak i psiholoških razloga.

Prvo, ekonomija Bjelorusije danas je integrisana u rusku na rekordno visokom nivou. Trenutno oko 67 posto bjeloruske vanjske trgovine je usmjereno prema Rusiji, a još više prolazi kroz dalji istok Rusije prema Kini i Kazahstanu, koji se zajedno s Rusijom svrstavaju među pet najvećih trgovinskih partnera Bjelorusije.

Drugo, Zapad ne vjeruje Lukašenku, koji je spalio brojne mostove zbog kršenja ljudskih prava i represije, i - što je najvažnije - postao je saagresor tokom ruske invazije na Ukrajinu u velikim razmjerima, dok bjeloruska industrija sve aktivnije radi za ruski odbrambeni sektor.

Treće, svaki stvarni zaokret prema Zapadu zahtijevao bi ustupke koji ugrožavaju temelje njegovog režima (oslobađanje političkih zatvorenika, slobodni izbori, nezavisna štampa).

Četvrto, svaki nagovještaj prozapadnog zaokreta opasan je za Lukašenkov uži krug sigurnosnih zvaničnika (koji se na Zapadu suočavaju samo s Hagom) i oligarha, koji nemaju interesa za transparentno i konkurentno poslovno okruženje.

 S obzirom na nivo zavisnosti od Rusije koji je Aleksandar Lukašenko gradio za sebe tokom mnogo godina - i nakon što je upao u posebno duboku zamku nakon augusta 2020. godine, kada je opstanak njegove moći počivao isključivo u Moskvi - on više nema mogućnost da promijeni stranu, čak i da to želi. I iako bi to povremeno mogao htjeti, nema nikakve šanse da preduzme konkretne akcije.

Lukašenko možda pokušava igrati manje igre sa Zapadom, ali pri prvoj stvarnoj prijetnji njegovoj moći, pobjeći će u Rusiju da traži spas - baš kao što je to učinio 2020. godine. Sve dok je Putin u Moskvi, a Lukašenko u Minsku, njih dvojica ostaju "vezani jednim lancem, ujedinjeni jednim ciljem".