Ruski neobjavljeni rat na sjevernom frontu

Šta smo učinili po tom pitanju? Šta se mora učiniti da se ojača sigurnost nordijske, baltičke i arktičke regije na evropskom nivou?

Nemojmo imati iluzija o našoj trenutnoj situaciji i onome što dolazi. Stav Rusije prema EU i NATO-u postaje sve ofanzivniji. Vremena je malo za izgradnju evropske odbrambene tehnološke i industrijske baze (EDTIB). Veliki nedostaci u sposobnostima ostaju nepopunjeni.

Evropa ne bi trebala očekivati najbolje od Sjedinjenih Američkih Država. Moramo se pripremiti za najgore i učiti od Ukrajine.

Ukoliko rat dođe na sjeverni front, saveznici zapadno od Poljske vjerovatno bi ojačali nordijsko-baltičku regiju, slično kao što su podržali Ukrajinu. Ali, osim ako se ratište ne sruši, a veliki dijelovi teritorije ne budu zauzeti, malo je vjerovatno da će se NATO i EU upustiti u sveopći rat. Ako dođe do kritične tačke, uglavnom smo prepušteni sami sebi, pojedinačno i kolektivno.

Kao jedna od evropskih prvih linija, nordijsko-baltičko-arktička regija ima posebnu odgovornost i ratnu hitnost da integrira i vodi evropsku odbranu unutar i izvan naše regije, kao koherentnu i kolektivnu. Regionalna odbrambena integracija mora odgovoriti trenutku i postati nacrt za ostatak Evrope.

 

Kakav primjer moramo dati onima iza prvih linija?

 

Počinje sa ljudima: održavanjem profesionalnih vojski, regruta i rezervista, kao i informiranjem i otpornošću civila suočenih sa rastućim sigurnosnim prijetnjama.

Radi se i o lancima snabdijevanja: Jačanje Gotlanda kao središta za NATO kontrolu Baltičkog mora je od vitalnog značaja. Ostrvo treba postati NATO-ov "nepotopivi nosač aviona" i središte za snabdijevanje NATO snaga u baltičkim državama.

Usklađivanje sistema kontrole i komandovanja Zajedničke komande snaga Norfolk i Brunssen, također, je neophodno.

Prvi put u historiji, ključni ciljevi vojnih sposobnosti EU i NATO-a su usklađeni, protivvazdušna i raketna odbrana, sistemi protiv dronova, dopunjavanje goriva u zraku, elektronsko ratovanje, vojna mobilnost. Naša je dužnost da ih ispunimo.

To, također, znači zajedničku nabavku i zajedničko vođenje vodećih projekata odbrane EU u okviru programa EU Readiness 2030 – kao što su Evropska inicijativa za odbranu od dronova ili Evropski nebeski štit, te produbljivanje odbrambene integracije s Ukrajinom.

Nordijske i baltičke zemlje moraju poticati inovacije. Oko 70 posto Rusa ne pogine od ruke ukrajinskog vojnika, već od dronova i njihovih sredstava za elektronsko ratovanje.

Ali same odbrambene inicijative nisu dovoljne. S obzirom na prirodu protivnika sa kojim se suočavamo, oblikovanje nordijsko-baltičko-arktičkog sigurnosnog okruženja u našu vojnu korist je neophodno. Da bismo postigli odvraćanje, mi, u NATO-u i EU, moramo povećati našu ratnu spremnost.

Veća ratna spremnost znači nanošenje troškova Rusiji. Moramo ojačati ukrajinske dugoročne sposobnosti ciljanja vojnih baza i infrastrukture širom Rusije, posebno u Moskvi i oko nje. Prema rusko-američkom profesoru Juriju Felštinskom, Rusija je zemlja jednog grada. Sve je koncentrirano u Moskvi: oko 10 posto stanovništva je u Moskvi, sa gotovo svim političkim i finansijskim bogatstvom zemlje.

Bliže kući, veća ratna spremnost na sjevernom frontu znači uključivanje vojnih snaga, kapaciteta, infrastrukture, ratnih komunikacija, vježbi i pristupa cijelog društva - kako bi se odvratili i, ako je potrebno, porazili naši protivnici. Postizanje spremnosti cijelog društva pokazalo bi Moskvi da stanovništvo naše regije ima sposobnost i političku volju da nastavi sa ratom, ako bi Rusija to izabrala.

Ravnoteža je ključna. Budući da Nordijci prostiru i Baltik i Arktik, moraju jasno i namjerno artikulirati svoje interese u dvije geografske sfere. Vojno premoštavanje ova dva područja na koherentan način možda je naš najvažniji zadatak danas.

Kašnjenje u artikuliranju ciljeva na Arktiku znači rizik da nas Rusija i Sjedinjene Američke Države istisnu. Naprimjer, Rusija i SAD nisu zaokupljene klimatskim promjenama i održivim razvojem - ipak, Arktik mogu koristiti kao adut za pregovaranje protiv evropskih arktičkih država.

Na Baltiku se diskusija mora pomaknuti sa reagiranja na ruske hibridne napade i popravke oštećene infrastrukture na prilagođavanje naše političke i pravne kulture ratnoj stvarnosti. To bi omogućilo označavanje hibridnih napada kao zločina, uz pravnu odgovornost, krivično gonjenje, pa čak i vojnu akciju, ako je potrebno.

Nedavna presuda okružnog suda u Helsinkiju o "Eagle S" je primjer. Sudovi su zaključili da Finska nema nadležnost za krivično gonjenje mornara optuženih za rezanje podvodnih kablova u Baltičkom moru. Ako Finska ne može krivično goniti, možete zaboraviti na uspjeh u ostatku Evrope.

Ne bismo trebali čekati katastrofu koju je izazvao čovjek, već prilagoditi našu političku kulturu i pravne procese kako bismo išli u korak sa stvarnošću.

Dok se pripremamo, fundamentalno pitanje koje moramo sebi postaviti je sljedeće: Kako Rusija procjenjuje spremnost nordijskih i baltičkih zemalja u odgovoru na rat u Ukrajini i pripremama za širi rat u Evropi?

Važna je i sama ruska procjena. Odvraćanje se prije svega odnosi na psihološki efekat koji se odvija u umu protivnika. Trebali bismo razmišljati o nordijskoj, baltičkoj i arktičkoj sigurnosti ne samo kao članovi EU i NATO-a. Moramo se staviti u um agresora: Šta bi Moskva učinila?

Ako smo nešto naučili, to je da ne podcjenjujemo izvanrednu sposobnost Rusije da iznenadi. Oni koji se ne žele braniti rado će vjerovati ruskim izmišljotinama i narativima kako bi opravdali postupke Kremlja.

Nakon 11 godina rata u Ukrajini i hibridnog ratovanja protiv EU i NATO-a, najveća prijetnja nordijskoj i baltičkoj sigurnosti više ne proizlazi samo iz agresivnije Rusije i njenog partnerstva s Kinom, Sjevernom Korejom i Iranom. To proizlazi iz naše neaktivnosti, nejedinstva i nedostatka političke odlučnosti.

Rusija se neće promijeniti – zato se mi moramo promijeniti.