Bosna: Drugi front Moskve u Evropi

Prema britanskim obavještajnim službama i ministru vanjskih poslova Davidu Lammyju, Vladimir Putin želi da Zapadni Balkan bude njegovo "sljedeće igralište".

Ovo je kasno priznanje nečega što se dešava godinama. Cijeli balkanski region je predugo Putinovo igralište, ili drugi front, u Evropi.

Moskva je vodila neumoljivu kampanju destabilizacije Moldavije, uživa značajan uticaj u Bugarskoj i otkriveno je da pokušava uticati na izbore u Rumuniji.

Glavni saveznik Moskve u Bosni i Hercegovini je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, čovjek koji je toliko želio naglasiti svoju povezanost sa Putinom da mu je 2023. godine dodijelio visoko priznanje. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, Dodikova politička karijera obilježena je naporima da uskladi Republiku Srpsku sa zapadnim demokratskim vrijednostima i institucijama.

Godine 1998. pojavio se kao reformistički lider u Republici Srpskoj, stekavši podršku Zapada zbog svojih umjerenih stavova. Bio je prepoznat po tome što je masakr u Srebrenici koji je počinila vojska bosanskih Srba 1995. godine priznao kao genocid i suprotstavio se ratnim nacionalistima.

Ovaj pristup mu je donio podršku Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, što je dovelo do njegovog imenovanja za premijera Republike Srpske. Međutim, nakon što je izgubio vlast 2001. godine, Dodik se vratio na političku scenu 2006. godine sa sve više nacionalističkim i proruskim programom.

Iako se Dodik pokazao kao politički oportunista, njegova radikalizacija i bliska povezanost sa Kremljom ukorijenjeni su u dva vanjska događaja: priznavanju secesije Kosova od Srbije od strane Zapada 2008. godine i naporima Sarajeva i mnogih zapadnih zemalja da centraliziraju Bosnu i Hercegovinu na način koji nije bio eksplicitno opisan u Dejtonskom mirovnom sporazumu iz 1996. godine.

Za Dodika i mnoge Srbe - i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji - proširenje priznanja od strane sarajevskih vlasti nakon Kosova prevazišlo je i slovo i duh Daytona, koji je očuvao poslijeratnu Bosnu obećavajući očuvanje ravnoteže između tri konstitutivna naroda. Oni su uspostavljanje institucija na državnom nivou, poput jedinstvene vojne komande i Državne granične službe od strane Visokog predstavnika putem "bonskih ovlaštenja", smatrali zamjenom dva bosanska entiteta - Republike Srpske i Federacije BiH.

Nespomenuta u tekstu Daytona, ova bonska ovlaštenja dala su Visokom predstavniku mogućnost da nameće zakone i smjenjuje zvaničnike bez saglasnosti svih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, što mnogi bosanski Srbi tvrde da je suprotno samoj suštini Daytona.

Upravo u tom kontekstu Kremlj ohrabruje Dodika da se suprotstavi "anti-Daytonskim" akcijama Sarajeva i Visokog predstavnika intenziviranjem svojih secesionističkih prijetnji, povlačenjem iz bosanskih državnih institucija uspostavljenih "izvan Daytona" i odbacivanjem bonskih ovlaštenja Visokog predstavnika. Zbog svog impulzivnog ponašanja i opasne retorike, te ostavljen s malo partnera ili saveznika, Dodik je gotovo u potpunosti ovisan o Moskvi.

U februaru ga je bosanski sud osudio na zatvor zbog otpora visokom predstavniku, stvarajući najveću krizu u Bosni od rata i onu koja bi mogla destabilizirati cijelu regiju.

Ohrabrivanje Dodika kao svog punomoćnika od strane Kremlja nije moglo doći u gorem trenutku za srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji često izjavljuje da Srbija "poštuje teritorijalni integritet Bosne i integritet Republike Srpske unutar Bosne".

I činjenica da je Dodik odabrao baš ovaj trenutak da napravi svoj potez opovrgava pojednostavljenu ideju da je on Vučićev čovjek u Bosni. Vlada Srbije je pod ogromnim domaćim pritiskom zbog demonstracija velikih razmjera koje su rezultat vjerovatne korupcije i štednje tokom infrastrukturnog projekta koji vode Kinezi, a koji je uzrokovao urušavanje nadstrešnice željezničke stanice u drugom najvećem gradu u Srbiji, usmrtivši 15 ljudi.

Štaviše, dok se za Vučića kaže da je privatno pozdravio američke sankcije uvedene na kraju Bidenove administracije kako bi se ruski Gazpromnjeft izbacio iz vlasništva nad srpskom nacionalnom naftnom kompanijom NIS, Moskva je odbila da se odrekne kontrole i čini se da je sretna što žrtvuje srpsku ekonomiju, dok strane banke počinju smanjivati svoj angažman s NIS-om.

Vučić, majstor političar koji veliki dio svoje domaće legitimnosti zasniva na rastu i razvoju Srbije, teško da bi podstaknuo Dodika da preduzme takve nepromišljene mjere kada bi mu se ekonomski tepih mogao izvući ispod nogu.

Zaista, ova prijeteća ekonomska kriza može se pratiti do zavisnosti Srbije od ruske energije i prodaje većinskog udjela u NIS-u Gazpromnjeftu 2008. godine, tj. prije nego što je Vučić preuzeo vlast.

Dodikovo ponašanje ima otiske prstiju Kremlja posvuda. 1. aprila otputovao je u Moskvu na sastanak s Putinom, gdje je izjavio da Moskva nije samo garant Daytona, već da će se Rusija zalagati za prekid rada međunarodnih institucija u Bosni, posebno visokog predstavnika.

Dodik, također, očigledno lobira kod Trumpove administracije da ukine njegovo stavljanje na crnu listu, očito vjerujući da bi se njeni napori za približavanje Moskvi mogli proširiti na davanje Putinu poluge za daljnju destabilizaciju Bosne.

U tom kontekstu, Trumpova administracija bi umjesto toga trebala jasno staviti do znanja Moskvi da svako rješavanje rata u Ukrajini i ozbiljno ponovno angažovanje sa Sjedinjenim Američkim Državama mora biti praćeno obuzdavanjem Dodika od strane Kremlja i igranjem konstruktivne uloge u usklađivanju Bosne sa slovom i duhom Daytona. Balkan je previše ključan za evropsku sigurnost, ako ne i za međunarodni poredak, da bi SAD jednostavno pristale na ruske igre na svom drugom frontu bez ikakve odgovarajuće zapadne ili američke koristi.

Ukrajinski dogovor koji ignorira Bosnu i Hercegovinu i Balkan rezultirao bi time da Putin jednostavno prisvaja te dobitke, a zatim podstiče i pojačava daljnju nestabilnost širom Balkana.

NATO i njegova misija EUFOR u Bosni su naznačili da su spremni spriječiti destabilizaciju Bosne. A ako bi Dodik izazvao i Zapad i Vučića proglašenjem nezavisnosti Republike Srpske, nesumnjivo bi intervenirali i obnovili Daytonski sporazum koji je u skladu s legitimnim zahtjevima sva tri konstitutivna naroda.

To bi omogućilo Vučiću da se barem djelimično oslobodi ruskog okova i neiskrenih napora Moskve da se prikaže kao prijatelj srpske nacije.

Drugim riječima, ako bi Dodik ostvario svoje prijetnje, ova kriza, kao i mnoge druge, mogla bi pružiti ne samo izazov već i priliku. A u tom slučaju, ovo bi predstavljalo priliku koju ne treba propustiti.