Kako je Putin izgubio na Kavkazu i kaznio svog poslušnika za to

 

„Koju stranu danas zauzimam – Baku ili Erevan?“ Godina je 2001. ili 2002. Lokacija – moskovski ured BBC-a, gdje sam tada radio. Čovjek koji govori je politikolog Sergej Markov, koji je pozvan da učestvuje u programu diskusije o sukobu između Armenije i Azerbejdžana.

Do tada je u moskovskim medijskim krugovima bio poznat po dvije stvari – dostupnosti 24/7 i davanju bilo kakvog potrebnog mišljenja – sve dok je honorar bio ispravan. Ne sjećam se koju je stranu Markov stao tom prilikom, ali je sigurno da je kući ponio 50 dolara u gotovini, što je bio standardni honorar BBC-a u to vrijeme.

Godinama je Markov bio ozloglašena prorežimska figura, redovni učesnik televizijskih emisija na državnim televizijama, koji je glasno branio svaku akciju Vladimira Putina, uključujući brutalnu invaziju na Ukrajinu.

Ali nedavno, Kremlj je iznenada proglasio Markova "stranim agentom" - "čast" koja je ranije bila rezervirana za političare, novinare i aktiviste nevladinih organizacija koji se protive Putinovoj politici. On je prva prorežimska ličnost ikada kažnjena na takav način.

Zašto kažnjavati Markova, nakon godina nepokolebljive lojalnosti? Odgovor leži u njegovim vezama sa azerbejdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevim, kojeg je Markov energično promovirao u javnoj sferi. Godinama niko u Moskvi nije obraćao pažnju na veze Markova sa Azerbejdžanom, s obzirom na to da su odnosi Rusije sa Bakuom uglavnom bili dobri.

Vremena se mijenjaju. Markovljevo iznenadno izbacivanje iz milosti Kremlja signal je moskovskoj eliti - "Azerbejdžan je sada neprijatelj".

U stvari, odnos između dva autoritarna režima nikada nije bio jednostavan - uprkos tome što je Rusija igrala dominantnu ulogu na Južnom Kavkazu tokom većeg dijela posljednja dva vijeka. Baku je prezirao bliske veze Moskve sa Armenijom (koje još uvijek formalno uključuju vojni pakt potpisan 1997. godine). Četvrt vijeka to je značilo da Azerbejdžan nije mogao ni pomisliti na vraćanje regije Nagorno-Karabah, naseljene Armenima, sa svojom nepriznatom Republikom Artsakh.

Kremlj je uvijek sa sumnjom gledao na nezavisnu energetsku politiku Azerbejdžana, bogatog naftom. Topli odnosi Bakua s Izraelom, zasnovani na obostranom interesu za odvraćanje Irana - ruskog saveznika - bili su i ostali još jedna iritantna stvar za Moskvu. Masovna kupovina azerbejdžanskog oružja od strane Izraela dodatno je zakomplicirala situaciju, kao i njegov strateški odnos s Erdoganovom Turskom.

Zatim, bez upozorenja (ili, navodno, bilo kakvih konsultacija s Putinom), predsjednik Alijev je 2023. godine naredio munjevitu vojnu ofanzivu i povratio Nagorno-Karabah za nekoliko dana.

Taj potez izazvao jeval antiruskih osjećaja među Armenima, koji su tvrdili da Rusija nije ispunila svoje obaveze prema ugovoru o uzajamnoj pomoći i ostavila karabaške Armene bespomoćnima. Rusi su odgovorili da sporazum pokriva samo legalno priznatu teritoriju Armenije (što je istina).

Čini se da je Moskva uglavnom nerado radila na odvraćanju Azerbejdžana, kao sredstva kažnjavanja armenskog premijera Nikola Pašinjana zbog njegovog sve većeg udaljavanja od Rusije i rastuće saradnje s EU. Ali neaktivnost Moskve samo je hranila sliku ruske nemoći, dezorijentacije i, na kraju krajeva, slabosti. Što nije primijećeno u Bakuu i Jerevanu.

Mirovni sporazum, čije su potpisivanje Azerbejdžan i Armenija inicirali u Washingtonu 8. augusta, potpisan je bez ikakvog učešća Rusije, što bi bilo nezamislivo prije nekoliko godina. Došlo je nakon što su i Alijev i Pašinjan distancirali svoje zemlje od Rusije – strateški izbor, a ne taktički manevar.

U nedavnom intervjuu, Alijev je osudio Moskvu zbog "invazije" na Ukrajinu, odlučno izjavio da stoji iza teritorijalnog integriteta Ukrajine i optužio Sovjetsku Rusiju za okupaciju njegove zemlje 1920. godine – historijska istina koja se nije uvijek spominjala u bilateralnim odnosima.

Izvanredno je i politički značajno da su oba lidera, čini se, prekinuli dugogodišnju politiku uzimanja u obzir sudbine ogromne armenske i azerbejdžanske dijaspore u Rusiji, kojih zajedno broje oko milion ljudi. To je oduvijek bio faktor koji je uticao na politiku, poslovanje, obrazovne veze između zemalja – i davao Moskvi dodatnu polugu uticaja na Južnom Kavkazu. Čini se da to više nije slučaj.

I dok Gruzija ostaje u moskovskoj orbiti, dvjesto godina ruskog uticaja na Južnom Kavkazu je na izmaku. Putin može kriviti samo sebe. Njegov rat protiv Ukrajine, posebno invazija velikih razmjera 2022. godine, prestrašio je ne samo ruske susjede, već i saveznike poput Armenije. Također je pokazao rusko vojno propadanje. Samo uporedite njenu vojsku s azerbejdžanskim snagama koje je obučila Turska i njihovim vladanjem modernim izraelskim i zapadnim oružjem.

Ono što Rusiji nedostaje na bojnom polju, nadoknađuje brutalnošću.