„Neopisivo“: Ukrajina prekida tišinu o seksualnom nasilju tokom rata

Kada su ruske snage započele invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. godine, tijela ukrajinskih žena postala su još jedno bojno polje. Na početku rata pojavili su se izvještaji o mučenju, lažnim ubistvima i prisilnim deportacijama. Ipak, iskazi žena koje su preživjele seksualno nasilje bili su mnogo rjeđi, zbog ćutanja i izolacije mnogih žrtava.

Slučajevi seksualnog nasilja dokumentovani danas u Ukrajini dogodili su se u područjima koja je privremeno okupirala Rusija, a sada su ta područja oslobođena od strane ukrajinskih snaga. Dok su tužitelji registrirali 344 slučaja seksualnog nasilja povezanog sa sukobima od početka invazije, ženske grupe vjeruju da se stvarni broj mjeri u hiljadama.

Inna Ševčenko, autorica knjige „Pismo s Istoka“, razgovarala je s brojnim ženama koje su se vratile iz ruskog zarobljeništva i svjedočila o onome što su doživjele masovno rasprostranjeno, ponovljeno i ciljano seksualno nasilje – naneseno ne samo ženama civilima i vojnicima, već i muškarcima.

„Tabu oko seksualnog nasilja počeo se rušiti, ne zato što se društvo naglo promijenilo, već zato što je okrutnost ruskih zločina prisilila da se izgovori ono što se ne može opisati“.  

Pojedine žene dovoljno stare da postanu bake počele su govoriti o silovanjima na seoskim sastancima u Hersonskoj regiji kako bi podigle svijest.  

„Suočene s takvim barbarstvom, ćutanje postaje oblik kolektivnog ponašanja. I upravo ti glasovi, krhki, ali hrabri, ruše zid šutnje“, rekla je Ševčenko.

„Mislim da su svjedočanstva vrlo važna“, rekla je Marija Mezenceva-Fedorenko, zastupnica iz Harkiva i predsjedavajuća ukrajinske delegacije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope. „Sa jedne strane, to je vrlo traumatično iskustvo, ali potiče druge žrtve da se jave“.

 

 

Ukrajinske i međunarodne nevladine organizacije su na prvim linijama ove bitke koja se uglavnom, ali ne isključivo, vodi protiv ženskih tijela.  

„One imaju ključnu ulogu: traže žrtve i bilježe činjenice. Često rade u izuzetno teškim uslovima. Njihova uloga je ključna – dokumentovati zločine, stvarati arhive, formirati baze podataka za buduću pravdu“, rekla je Ševčenko.

 

Još uvijek ne postoji koordinirana nacionalna politika posvećena ovoj vrsti nasilja, napomenula je, niti bilo kakva nacionalna agencija osmišljena da pruži psihološku i socijalnu podršku preživjelim žrtvama.

To će se uskoro promijeniti. Ukrajinski parlament je prošlog novembra usvojio zakon kojim se formalno priznaje seksualno nasilje povezano sa sukobima, otvarajući put nacionalnoj politici o ovim vrstama zločina. Zakon će žrtvama dati pravo da budu priznate kao preživjele žrtve nasilja i da prime reparacije.

Rekla je da će se zahtjevi podnositi putem nacionalnog „Registra štete“ koji će prikupljati izvještaje o zločinima, uključujući materijalne gubitke. Mezenceva-Fedorenko je nazvala usvajanje zakona "velikim dostignućem", iako je priznala da on malo doprinosi rješavanju traume žrtava.

 

Postizanje pravde za žrtve silovanja je dio nove nacionalne debate o seksualnom nasilju. Glavna prepreka je pronalaženje ruskih vojnika koji su počinili zločine, koji bi mogli biti bilo gdje - na bojnom polju, u bolnici, kod rodbine, kući u Rusiji ili čak mrtvi.

"Svjesni smo da možda nikada nećemo vidjeti ruske vojnike koji su počinili ove zločine u našem životu, ali im se i dalje može suditi u odsustvu, i to bi bio oblik utjehe za žrtve", rekla je Mezenceva-Fedorenko.

Ruske snage trenutno su okupirale oko 20 posto Ukrajine, a okolnosti u kojima živi stanovništvo na ovim teritorijama su nejasne zbog ruskog nadzora, ograničenja pristupa medijima i ograničenja interneta.

"Ne možemo ni procijeniti stvarne razmjere zločina koji se trenutno događaju na teritorijama koje su još uvijek okupirane", rekla je Ševčenko.

„Užas se tamo nastavlja, u tišini koju je nametnula okupacija“.