Razumijevanje ruskog krajnjeg cilja
Mnogi su bili začuđeni kada je ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov sletio u Enkoridž, Aljaska, na samit Tramp-Putin, noseći majicu sa natpisom CCCP - ćiriličnom skraćenicom za Sovjetski Savez. To, naravno, nije bilo slučajno. Šta je Lavrov time želio da poruči?
Njegova namjera je, pretpostavljam, bila da kaže kako je današnja Rusija jednako velika i moćna kao što je to nekada bio SSSR; da je Vladimir Putin svojoj zemlji povratio status supersile dostojne globalnog poštovanja. Nostalgija za erom Hladnog rata - kada su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države bili jedine dvije svjetske supersile - obuzela je Kremlj još od raspada sovjetskog carstva.
Sam Lavrov je u velikoj mjeri proizvod prošlosti. Iako tečno govori jezik multilateralne diplomatije (zahvaljujući ranijem angažmanu u Ujedinjenim nacijama u Njujorku), njegova sklonost ka zastrašivanju ima jasno sovjetsko porijeklo. Djeluje iskreno u svom uvjerenju da je sve bilo bolje dok je postojao SSSR. Njegova česta putovanja u Pjongjang (Sjeverna Koreja) posljednjih godina teško da su bila prijatna. Kada se ukazala prilika za samit sa predsjednikom SAD na teritoriji koja je nekada pripadala Rusiji, pobrinuo se da ponese svoju staru majicu.
U zemljama koje su nekada bile zarobljene iza Gvozdene zavjese, poruka sigurno nije bila dobro primljena. Ruski ministar spoljnih poslova potvrdio je najgore strahove Estonaca, Letonaca i Litvanaca u vezi sa Putinovim pravim ciljem, a izazvao je i nelagodnost širom Južnog Kavkaza i Centralne Azije. Te zemlje ne pamte Sovjetski Savez kao veličanstveno carstvo, već kao zatvor.
U stvari, upravo je nezadovoljstvo među neruskim narodima na kraju dovelo do raspada SSSR-a. Kako je politička represija popuštala poslije pokušaja Mihaila Gorbačova da reformiše raspadajući sovjetski sistem tokom 1980-ih, postalo je nemoguće uskladiti težnje tih naroda sa sistemom koji je bio usredsređen na Kremlj. Sovjetski Savez je morao da nestane kako bi njegovi narodi postali slobodni.
Isto je važilo i za samu Rusiju. Boris Jeljcin je podigao rusku a ne sovjetsku zastavu, jer je zamišljao budućnost u kojoj se njegova zemlja oslobodila tereta carstva. Želio je Rusiju kojom vladaju Rusi, a taj cilj nije mogao da se ostvari unutar složenog i skupog niza imperijalnih struktura. Sovjetski Savez je pripadao prošlosti, dok su Rusija, Ukrajina i sve ostale sovjetske republike koje su težile nezavisnosti predstavljale budućnost.
Ta vizija nije bila nerazumna. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, odmah je postignut dogovor da se stare granice između bivših republika poštuju, kako bi se spriječili novi sukobi. Kada je Rusija na pokušaj Čečenije da proglasi nezavisnost reagovala krajnjom brutalnošću, ostatak svijeta je prihvatio tvrdnju Kremlja da se ta otcijepljena enklava nalazi unutar ruskih granica.
Poslije toga, nije bilo razloga da Rusija i Ukrajina - kao i sve druge nekada zarobljene nacije Sovjetskog Saveza - ne žive u harmoniji. Naravno, uvijek je moglo biti određene konkurencije, možda čak i žestokog rivalstva; ali te dinamike su mogle biti zdrave. Kao dobri susjedi, sve te zemlje su mogle postati i dobri partneri - kao što je slučaj u Zapadnoj Evropi.
Ali, nije se tako završilo. Imperijalna nostalgija počela je ponovo da se uvlači u Kremlj. Ugrožen demokratskim razvojem u više bivših sovjetskih država, Putinov režim postajao je sve autoritarniji. Vremenom je demokratskija, liberalnija Ukrajina počela da se posmatra ne kao partner, već kao prijetnja izrazito neliberalnom, antidemokratskom režimu u Rusiji. Putin je počeo da opisuje Ukrajinu kao "anti-Rusiju", iako Ukrajinci nikada nisu imali takav stav. Oni su jednostavno željeli da Ukrajina bude Ukrajina.
Ne iznenađuje to što je Lavrovljeva majica u svakoj zemlji u kojoj su nekada postojali sovjetski satelitski režimi - shvaćen kao prijetnja. Ali on mora biti shvaćen i kao prijetnja samoj Rusiji. Ako Kremlj nastavi da bude vođen imperijalnom nostalgijom, Rusija nikada neće moći da bude Rusija. Uništavanje i pokušaj okupacije Ukrajine opteretiće je generacijama. Posljednji trzaji imperijalnog projekta Kremlja možda mogu da opstanu ako Kina bude posmatrala Rusiju kao koristan satelit (ima sirovine i energiju, kao i stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti UN, ali ne mnogo više od toga). Ali time će se Rusija odreći budućnosti relativno mirne, prosperitetne, moderne nacionalne države - cilja koji je bio sasvim dostižan.
Sovjetski Savez je bio ogroman neuspjeh. Nastao je 1922. godine obećavajući čovječanstvu svijetlu novu budućnost, ali kada se sedam decenija kasnije raspao, zapadne zemlje su morale da šalju hitnu humanitarnu pomoć. U zenitu SSSR-a, Nikita Hruščov se hvalio da će oni "sahraniti" Zapad; u stvarnosti, kopali su sebi grob. Svi bismo trebali da budemo zahvalni Lavrovu što nas je podsjetio na to tužno nasljeđe. Nostalgija koju je pokazao na Aljasci predstavlja prijetnju mnogima, uključujući i obične Ruse.
Autor je bivši premijer i ministar inostranih poslova Švedske; bio je specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)