Zemlja zatvora i zemlja-zatvor. Kako je Rusija ubacila Ukrajince na pokretnu traku mučenja – i ko je kriv

Strašna sudbina naše kolegice potaknula je mnoge međunarodne organizacije da reaguju na nehumane uslove u kojima se hiljade Ukrajinaca drže u Rusiji i na privremeno okupiranim teritorijama Ukrajine.

Međutim, razmjere mučenja koje organizira Ruska Federacija su toliko velike da je bilo nemoguće sve informacije koje su novinari uspjeli pronaći uklopiti u jedan tekst.

U ovom dijelu istrage može se pročitati o tome kako je Rusija stvorila sistem zatvora za mučenje zatvorenika, koji se smatraju najstrašnijim, i ko je tačno uključen u mučenje Ukrajinaca.

 

 

Desetine svjedočenja vojnih i civilnih zatvorenika i predstavnika obavještajnih službi ne ostavljaju sumnju da sistem mučenja koji su organizirali Rusi ima jasnu strukturu koja je usavršavana tokom mnogo godina. Ova velika mašina za mučenje prvi put je testirana na anektiranom Krimu i okupiranom Donbasu, počev od 2014. godine.

Ruski modus operandi na kontroliranim teritorijama je usavršen. Odmah nakon što ruske vojne jedinice uđu na okupirane teritorije, Federalna služba sigurnosti Ruske Federacije (FSB) preuzima kontrolu.

Pitanjima vezanim za Ukrajinu uglavnom se bave 1. kontraobavještajna služba, 2. Služba za zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma, a najaktivnije 5. Služba za operativne informacije i međunarodne odnose.

5. služba FSB je poznata u Ukrajini zahvaljujući brojnim istraživačkim izvještajima ukrajinskih i zapadnih medija. Predstavnici ove službe su više puta spominjani u vezi sa događajima koji su se dogodili tokom Euromajdana i u istragama protiv kolaboracionista nakon invazije Rusije na Ukrajinu.

Jedno od najzvučnijih suđenja u koje su bili uključeni oni koji su odgovorni za takozvano "ukrajinsko pitanje" bilo je suđenje Olehu Kuliniču, bivšem šefu Službe sigurnosti Ukrajine na Krimu. O ovom slučaju za Ukrajinsku pravdu pisala je naša koleginica Viktoria Roščina.

Prema istrazi, mnogo prije ruske invazije na Ukrajinu, djelovala je mreža krtica, koju su koordinirali Igor Čumakov, šef 9. uprave Odjela za operativne informacije FSB-a, i Igor Kovalenko, zaposlenik istog Odjela. Istražitelji su smatrali da je ovaj posljednji bio osoba koja je koordinirala rad proruskih političara u Ukrajini, poput Viktora Medvedčuka i Ilje Kiva.

Štaviše, cinizam pristupa FSB-a "ukrajinskom pitanju" može se vidjeti u činjenici da je ruski predsjednik Vladimir Putin poslao Sergeja Besedu, bivšeg šefa 5. službe FSB-a, kao glavnog pregovarača za razgovore sa Sjedinjenim Američkim Državama u Saudijskoj Arabiji u martu 2025. godine.

Od prvih dana okupacije gradova i sela nakon invazije Rusije na Ukrajinu, lokalne "vlasti" su imenovane po uputama FSB-a. Osim toga, proukrajinski skupovi su gušeni, a pritisak je vršen na poduzetnike i javne službenike koji su odbili sarađivati sa njima.

„Na okupiranim teritorijama, FSB je vodio operativne grupe. Njihov zadatak je bio da identificiraju ljude sa proukrajinskim stavovima“, rekao je novinarima predstavnik jedne od evropskih obavještajnih službi.

FSB je angažirao snage sigurnosti u potrazi za „disidentskim elementima“. U prvom dijelu istrage spomenuto je da je nakon hapšenja Viktorija Roščina prvo poslana u „zvaničnu“ policijsku stanicu u Enerhodaru, a zatim prebačena u Melitopolj (oba naselja se nalaze u Zaporoškoj oblasti), gdje je držana u „nezvaničnom“ mučilištu lociranom u jednoj od industrijskih zona grada.

Prema svjedočenjima ratnih zarobljenika, hapšenja se provode na sličan način i u drugim dijelovima okupiranih teritorija. Zarobljenici se drže u nehumanim uslovima i podvrgavaju fizičkoj i psihičkoj torturi.

U nekim slučajevima, ubistva Ukrajinaca su već dokumentovana u ovoj fazi, što dokazuje istraga pod nazivom "Sjene lijeve obale" - ova istraga se bavi ruskim zločinima u okupiranom dijelu Hersonske oblasti.

 

 

Nakon što su zatočeni na okupiranim teritorijama, Ukrajinci se prevoze u Rusiju. Najozloglašenije mjesto zatvaranja Ukrajinaca u Ruskoj Federaciji među braniteljima ljudskih prava je Pritvorski centar br. 2 (SIZO br. 2) u gradu Taganrogu.

"Ovo je njihova glavna pozadinska baza u Rostovskoj oblasti, gdje najprije dovode sve pritvorenike. Stvorili su najneugodnije uslove za držanje ljudi tamo", rekao je novinarima predstavnik jedne od zapadnih obavještajnih službi.

Prije invazije Rusije na Ukrajinu, ovaj pritvorski centar mogao bi se opisati kao tipičan pritvorski centar u ruskom federalnom zatvorskom sistemu. Maloljetnici i žene sa djecom ovdje su čekali suđenje. Ruski mediji su izvještavali da je za  tinejdžere organizirano učenje na daljinu zajedno sa drugom školskom djecom.

Početkom 2022. godine, u prostorijama ovog pritvorskog centra izvršeno je nekoliko renoviranja: obnovljeno je desetak ćelija i teretana. Međutim, prema podacima lokalne komisije, koje su citirali isti ruski mediji, otprilike 400 pritvorenika prebačeno je iz ovog pritvorskog centra na druga mjesta u zemlji. Ukrajinski ratni zarobljenici počeli su se transportirati u Taganrog.

Prvi Ukrajinci pojavili su se ovdje u aprilu 2022. godine, dok su još uvijek trajale bitke za Mariupolj. Iako Rusi nisu komentirali ovu promjenu u radu pritvorskog centra, može se reći da su se pripremali za prijem ratnih zarobljenika. Pored renoviranih ćelija do ljeta 2022. godine obnovljen je i krov –  šro nam je potvrđemo  satelitskim snimcima.

Kolege su analizirale podatke iz otvorenih izvora o javnim nabavkama. Oni pokazuju da je, u poređenju sa 2021. godinom, obim ugovora za kupovinu određenih prehrambenih proizvoda porastao. Na osnovu toga, može se zaključiti da je pritvorski centar broj 2 u Taganrogu mogao primiti više ljudi od već spomenutih 400 zatvorenika. To potvrđuju i neki od bivših zatvorenika sa kojima smo uspjeli razgovarati: spomenuli su prenatrpane ćelije u kojima je moglo biti smješteno više od 10 ljudi istovremeno, umjesto uobičajenih tri do četiri osobe.

Ovaj pritvorski centar je važan i jer se nalazi otprilike 100 kilometara od Mariupolja, pa je logistički mogao poslužiti kao tranzitna tačka kroz koju su ukrajinski ratni zarobljenici dalje slani u Rusiju.

Od aprila 2025. godine, ukrajinski branitelji ljudskih prava upoznati su s više od 180 mjesta pritvora gdje su bili ili se drže Ukrajinci. Nakon pregleda popisa različitih organizacija, može se zaključiti da Kremlj pokušava razvoziti ukrajinske zatvorenike po što većem području: geografija zatvora je prilično široka, od pograničnih područja Rusije i Ukrajine do Azije, od umjerene evropske klime do oštre zime Arktičkog kruga.

Tokom šest mjeseci rada na projektu Viktoria, uspjeli smo saznati najviše o Pritvorskom centru broj 2. Ovaj objekt se izdvaja od ostalih zatvora po prilično opsežnom popisu dokumentiranih metoda mučenja.

 

Nekoliko bivših zatvorenika izjavilo je da je sve počelo njihovim "prijemom" kada su prvi put dovedeni u pritvorski centar. Ponekad su ljudima stavljali poveze na oči, tako da nisu mogli vidjeti šta se dešava oko njih.

Nakon transporta, svi su odvedeni u ćelije za prethodni pritvor - male prostorije namijenjene za četiri ili pet osoba. Međutim, Rusi su u njih nagurali desetine ljudi. Nakon toga, zarobljenici su jedan po jedan izvođeni radi "službenih procedura" poput izdavanja odjeće ili preliminarnih ispitivanja.

Gotovo neprestano su ih tukli. Ne samo šakama i nogama, već i palicama.

Evo čega se Volodimir Labuzov, glavni medicinski oficir 36. marinske brigade, prisjetio o "prijemu".

"Za njih je to sveti ritual. Kada vam se zavežu oči, ruke su vam vezane, a glava vam je spuštena, hodate u smjeru za koji ste dobili naredbu, svaki nitkov koji stoji tamo osjeća se obaveznim da vas nečim udari“, kaće Labuzov.

Nakon toga, ljudi su raspoređeni u ćelije. Civilni zarobljenici i ratni zarobljenici su držani odvojeno.

Zatim je uslijedila "interakcija" sa osobljem zatvorske službe. Mediji su otkrili da je u Pritvorskom centru broj 2 postojalo najmanje nekoliko soba za mučenje  - od sobe sa stolom i stolicom gdje su ljudi udarani čekićima do sobe sa velikom metalnom peći u koju su Rusi pokušavali ugurati zarobljenike tokom ispitivanja.

Na osnovu izvještaja ukrajinske obavještajne službe i UN-a, može se zaključiti da su se u Taganrogu prakticirale desetine metoda mučenja. Pored premlaćivanja, na mokrim tijelima su korišteni elektrošokovi, koristili su se razni oblici gušenja, tetovaže su spaljivane upaljačima, a upućivane su prijetnje pogubljenjem i silovanjem. Ljudi su vješani o grede lisicama, a zarobljenici su zaključavani u kaveze sa psima na niskim temperaturama. Spominje se i električna stolica.

Ali ima još toga. Jedan od najčešćih oblika mučenja bilo je premlaćivanje po nogama. To se dešavalo tokom inspekcija ćelija. Zatvorenici su odvođeni u hodnik, tjerani da stoje raširenih ruku i nogu okrenuti prema zidu, a zatim su udarani po nogama. Ove inspekcije su se odvijale dva puta dnevno. Nakon takvog tretmana, nekim zatvorenicima su noge doslovno počele trunuti.

Jedan od ciljeva ovih metoda mučenja bio je prisiliti ljude da potpišu priznanja za zločine koje nisu počinili. Jedan dobro poznat slučaj je onaj ratnog zarobljenika, Oleksandra Maksimčuka iz Azovskog puka. Tokom jednog od sudskih saslušanja u Rostovu, on je pričao o mučenju. U pismu priloženom materijalima slučaja, Maksimčuk je napisao da je bio obješen naopačke, mučen strujnim udarima, istovremeno gušen vakuumskom vrećom i udaran vodenim cijevima.

"Ne mogu reći koliko je mučenje trajalo, jer sam se nekoliko puta onesvijestio i vraćali su me svijesti amonijakom i hladnom vodom. Ali kada sam bačen na pod, zapovjedili su mi da moram priznati krivicu po svim optužbama protiv mene", opisao je Oleksandr.

Maksimčuk je izjavio da su zatvorski čuvari zahtijevali da u svojoj posljednjoj riječi na sudu zatraži oproštaj od građana takozvane Donjecke i Luganske Narodne Republike za zločine koje nije počinio.

Već smo spomenuli da se zarobljenici u takvim uslovima drže bez ikakvog kontakta sa vanjskim svijetom. Pisma i paketi iz Ukrajine ne stižu do njih, a advokatima nije dozvoljen pristup. Isto tako, rodbina ne može dobiti nikakve informacije o onima koji su unutra. Priča Viktorije Roščine je jedan takav primjer. Novinari su razgovarali i sa Olenom iz Melitopolja, čijeg su muža Rusi oteli iz njihovog doma 2022. godine. Žena je uspjela saznati gdje se njen muž nalazi tek dvije godine kasnije, 2024. godine.

„Od maja 2023. godine napisala sam oko 40 pisama putem Koordinacionog štaba. Ali nikada nisam dobila nikakve odgovore. U martu 2024. godine saznala sam od nevladine organizacije Civili u zatočeništvu da ruska komesarka za ljudska prava ima spisak ljudi koje planira posjetiti. I ime mog muža je bilo na tom spisku. Rečeno mi je da mu mogu napisati pismo. Postojali su specifični uslovi: moralo je biti napisano na ruskom i nisam smjela spominjati politiku ili rat. Gdje tačno komesarka ide nije bilo poznato“, rekla je Olena.

U julu 2024. godine, Olena je primila pismo koje je sadržavalo samo tri reda: „Živ sam, dobro sam, volim te. Nadam se da ću te uskoro vidjeti“.

Olena nije znala gdje je njen suprug. Tek u aprilu 2024. godine, tokom još jedne razmjene zarobljenika, jedna od oslobođenih zarobljenica je izjavila da je njen muž bio u Pritvorskom centru br. 2 u Taganrogu barem od januara 2024. godine. Žena nikada nije dobila nikakve zvanične informacije od Rusa.

 

 

Nažalost, mediji još uvije nisu u mogućnosti identificirati sve pojedince direktno uključene u mučenja. Međutim, poznata su imena odgovornih za uvjete u kojima su zatočenici držani.

Prije svega, vrijedi spomenuti Andreja Poljakova, načelnika Glavne uprave Federalne zatvorske službe (FSIN) za Rostovsku oblast. Privremeno je preuzeo tu dužnost u ljeto 2024. godine, a službeno je potvrđen na toj poziciji u februaru ove godine.

Poljakov, 54, služio je u operativnim jedinicama FSIN-a više od 19 godina, do 2019. godine, kada je unaprijeđen na mjesto načelnika zatvorske službe u Republici Dagestan. Prebačen je u Rostovsku oblast kako bi zamijenio Dmitrija Bezrukiha, koji je podnio ostavku nakon incidenta s uzimanjem talaca u Rostovskom pritvorskom centru br. 1.

Rostovska oblast je najbliža ukrajinskom Donbasu pa često prva prima ukrajinske zatvorenike. I upravo se ovdje nalazi ozloglašeni Pritvorski centar br. 2.

Otvoreni izvori ukazuju da od jeseni 2022. godine zatvorom u Taganrogu upravlja Aleksandr Štoda. Prije imenovanja za upravnika, 44-godišnji Štoda je obavljao rukovodeće funkcije u istom zatvoru brem od 2019. godine.

Upravnik pritvorskog centra nije želio razgovarati s novinarima.

Jedan od zatvorenika izjavio je da je upravnik zatvora pokušavao uljudno razgovarati sa zarobljenicima, povremeno im je savjetovao da prihvate rusko državljanstvo, pa čak se ponekad i šalio. Iako nema dokaza da je lično učestvovao u mučenju, kao upravnik objekta, Štoda snosi direktnu odgovornost za uslove u kojima se zatvorenici drže.

Prema otvorenim izvorima, u vrijeme kada su ukrajinski zarobljenici bili držani u pritvorskom centru, visoke pozicije u zatvoru obavljali su i Andrej Mihajličenko, Aleksej Šarapanjuk, Andrej Sapitski i Aleksandar Klijkov.

Osim toga, novinari su uspjeli identificirati više od 30 sadašnjih i bivših zaposlenika ovog pritvorskog centra. Međutim, kada su ih pokušali kontaktirati, bili su ili odmah blokirani ili su njihova pitanja jednostavno ignorisana.

 

 

Najveći problem u identifikaciji direktnih počinilaca mučenja leži u činjenici da zarobljenici često nisu mogli vidjeti lica onih koji su ih mučili. Tokom ispitivanja, zatvorenicima je bilo zabranjeno gledati kroz prozore, a ponekad su korišteni i povezi za oči.

Stražari su nosili fantomke ili su na drugi način skrivali svoja lica i međusobno su se oslovljavali koristeći pseudonime umjesto imena - poput Šaman, Vuk, Smrt i drugi.

Međutim, mnogi zarobljenici su izjavili da, iako je zatvorsko osoblje vršilo dnevne inspekcije, druge osobe - vjerovatno predstavnici FSB-a - su dolazile tokom najbrutalnijih i najvažnijih ispitivanja.

Sistematski pristup mučenju i pritvoru je vidljiv iz redovne rotacije specijalnih jedinica FSIN-a, koje je FSB uključivao na osnovu "rada u smjenama" sa ukrajinskim zarobljenicima.

Valerija Subotina, glasnogovornica Azovske brigade, koja je provela mjesece u Taganrogu, potvrdila je da su se čuvari mijenjali otprilike svaki mjesec. Izvori u ukrajinskim obavještajnim službama otkrili su da su specijalne jedinice FSIN-a iz Čečenije, Dagestana, Sjeverne Osetije i Rostova – sa nazivima grupa poput Groznog, Orjola, Bulata i Rosne – bile zadužene za čuvanje zarobljenika, rotirajući se međusobno.

Kako se prisjetio jedan bivši visokopozicionirani ruski zvaničnik, u proljeće 2022. godine, Igor Potapenko, šef ogranka FSIN-a u Sankt Peterburgu, naredio je komandantima elitnih jedinica agencije da budu brutalni prema ukrajinskim zarobljenicima. Uvjeravao ih je da nasilje neće biti ni na koji način ograničeno i da će tjelesne kamere, koje su ranije bile obavezne za zatvorske čuvare u Rusiji, biti uklonjene. Kasnije su slične instrukcije date oficirima specijalnih jedinica FSIN-a u Pskovu, Moskvi, Burjatiji i drugim regijama Ruske Federacije.

Sam Potapenko povezan je sa organizacijom takozvanih "pres-kuća" (mjesta gdje se priznanja iznuđuju mučenjem) u pritvorskom centru Kolpino u Sankt Peterburgu.

Godine 2024. unaprijeđen je i imenovan za zamjenika guvernera Sankt Peterburga za sigurnosnu i migracijsku politiku. Ova činjenica može ukazivati na to da naredba za mučenje Ukrajinaca vjerovatno nije bila Potapenkova lična inicijativa.

 

 

Radeći na projektu Viktoriia, novinari su saznali da je Taganrog samo jedno od 29 mjesta zatočeništva gdje se mučenje sistematski provodi, od kojih se 18 nalazi u Ruskoj Federaciji, a još 11 na okupiranim teritorijama Ukrajine.

Branitelji ljudskih prava dostavili su spiskove zatvora i pritvorskih centara u kojima su Ukrajinci bili ili se još uvijek drže. Ovi dokumenti pokazuju da Rusi aktivno koriste postojeći sistem zatvora i pritvorskih centara – ne samo na ruskoj teritoriji, već i na okupiranim područjima.

Po nivou okrutnosti prema ukrajinskim zatvorenicima, Pritvorski centar br. 2 u Taganrogu može se uporediti, naprimjer, sa kaznenom kolonijom br. 7 u selu Pakino u Vladimirskoj oblasti Rusije. Konkretno, Volodimir Mikolajenko, bivši gradonačelnik Hersona, tamo je držan tri godine, a barem od proljeća prošle godine tamo je bio držan i novinar Dmitro Hiliuk.

Dokumenti pokazuju da su u ovoj koloniji, zaključno sa jeseni 2024. godine, ubijena najmanje dva zatvorenika. Ovdje je prijavljeno više od 20 vrsta i metoda mučenja: ljudi su premlaćivani tokom "prijema", prisiljavani da pjevaju ruske pjesme i prisiljavani da izmišljaju zločine koje nikada nisu počinili. Lokalni zatvorski čuvari su poznati po imitiranju pogubljenja (korištenjem svijetlećih metaka) i zabranama zatvorenicima da sjede ili leže u svojim ćelijama tokom dana.

"Tamo se uopće nije moglo sjediti. Tako da ste cijeli dan stajali ili hodali. Uglavnom, hodali ste, jer je čak i stajanje bilo zabranjeno", rekao nam je bivši zatvorenik.

Sjeća se da ih nisu mnogo tukli tokom "prijema". Međutim, za to je postojalo objašnjenje: ovaj čovjek je bio tamo u maju 2023. godine, a 29. maja predstavnicima Crvenog križa je dozvoljeno da uđu u kaznenu koloniju.

„Trebao je doći Crveni križ pa a nismo bili teško pretučeni, tako da se ništa nije moglo vidjeti [tragovi batinanja na tijelu – Ukrajinska pravda]. Sve se vratilo u 'normalu' nakon što je Crveni križ otišao.

'Nemojte misliti da će vam biti tako lako', rekli su.

Tukli su nas tokom jutarnjih inspekcija. Tukli su nas i dok smo hodali. Tukli su nas ako je bio petak, a trčali smo u kupatilo. Tjerali su nas da imitiramo istospolne odnose. Mogli su nas tući za bilo šta, čak i ako smo išli u toalet bez njihove dozvole“, rekao nam je Ihor

Bivši ratni zarobljenici kažu da su u mučenju u Pakinu učestvovali i lokalni zatvorenici i specijalna zatvorska policija, koja se rotirala između 15. i 25. u mjesecu. Izvori u ukrajinskoj obavještajnoj službi rekli su da su ruske specijalne snage federalne zatvorske službe iz centralnog dijela Ruske Federacije, Sjevernog Kavkaza i Burjatije mogle biti na rotaciji u ovoj kaznenoj koloniji. Potonji su vjerovatno bili iz specijalne jedinice Strelec sa sjedištem u Ulan-Udeu.

Zatvorski službenici su mučili Ukrajince koristeći taktike izgladnjivanja i kruha.

„Namjerno nam nisu davali hljeb niti nas dobro hranili. Ali ponekad su svakoj osobi davali po hljeb. Pojedete pola hljeba i ne možete više, vaš probavni sistem to ne može podnijeti. Ali ste prisiljeni nastaviti jesti. Onda imate dijareju i povraćate. Zamislite ovu situaciju kada je 15 ljudi ima ove simptome u isto vrijeme. I sve se to dešava u ćeliji bez ventilacije. A radnici kažnjeničke kolonije otvaraju otvor za hranu na vratima ćelije i smiju se“, prisjeća se Ihor.

Što se tiče Pakina, medicinska njega zaslužuje poseban spomen. Ili bolje rečeno, nedostatak iste. U ovom zatvoru je počela epidemija šuge, kako proizilazi iz svjedočenja bivših ratnih zarobljenika. Međutim, lokalno medicinsko osoblje, kojim je barem do jeseni 2023. godine rukovodio Andrej Levšin, ignoriralo je epidemiju.

„Imali smo velike apscese, otprilike veličine novčića od deset centi. Cijelo tijelo je prekriveno takvim apscesima na svakih 10 centimetara. Njihov doktor je rekao da ove grinje (koje uzrokuju šugu) žive na hladnoći. Stoga će grinje uginuti sa nama. Izvođeni smo u šetnje zimi, na minus 20 stepeni, noseći samo papuče“, rekao nam je Ihor.

Bakhtiar Zaidullin, 41, zadužen je za kaznenu koloniju broj 7 u Pakinu od marta 2022. godine, od početka ruske invazije na Ukrajinu.

Oni koji su pušteni iz zatočeništva  se sjećaju imena Haveckog, operativca u koloniji koji je mučio Ukrajince. Vjerovatno je riječ o Alekseju Haveckom, zamjeniku šefa sigurnosti i operacija. Spominju ga i ruski aktivisti za ljudska prava koji navode da je prije prelaska u Kaznenu koloniju broj 7 u Pakinu obavljao sličnu funkciju u kaznenoj koloniji Vladimir, gdje je učestvovao u represijama protiv Alekseja Navaljnog.

Neki zatvorenici u Pakinu su izvršili samoubistvo zbog mučenja i stalnog maltretiranja, a neki su izgubili razum.

 

 

Još jedno mjesto sa uslovima uporedivim sa Taganrogom je Kaznena kolonija br. 10 u Mordoviji. Ukrajinska obavještajna služba je upoznata sa najmanje tri zatvorenika ubijena tamo zbog stalnih premlaćivanja i nedostatka medicinskog tretmana.

U ovoj koliniji nabrojano je više od 40 vrsta mučenja(!). Pored premlaćivanja tokom "prijema" i dnevnih inspekcija ćelija, zatvorenici su mučeni fizičkim vježbama kao što su trčanje na mjestu nekoliko sati, tjeranje zatvorenika da naprave 1.000 do 2.000 čučnjeva ili hodanje u čučnju.

Međutim, za razliku od prethodnih zatvora, lokalno osoblje se vjerovatno bojalo da će ih neko ipak moći identificirati po imenu. Stoga su gotovo svi zatvorski službenici ovdje nosili ili fantomke ili medicinske maske. Bivši zatvorenici iz Mordovije su to rekli.

„Ovdje su policajci koji su došli da izvrše inspekciju aktivno učestvovali u premlaćivanju. Niste mogli sjediti. Niste mogli razgovarati... Napolju je prilično hladno, a nosite gaće i tanku, prozračnu zatvorsku haljinu koju su nam dali. Stalno smo se pokušavali zbiti jedni uz druge da se ugrijemo. Ali ni to nam nije bilo dozvoljeno“, rekao nam je Serhij, jedan od bivših ratnih zarobljenika.

Zatvorski službenici su pažljivo kontrolisari tišinu među zatvorenicima. Ako bi stražari čuli Ukrajince kako šapuću među sobom, naredili bi im da provuku ruke kroz otvor za hranu na vratima ćelije i udarali ih palicama, drvenim štapovima i željeznim ključevima. Serhij se prisjeća da su jednom stražari kaznene kolonije kutljačom koja se obično koristi za dijeljenje hrane razbili glavu jednom od zatvorenika. Nakon toga je 10 zatvoreničkih ćelija dobijalo je hranu iz krvavih posuđa.

Serhij se prisjeća da zatvorenici u svojim ćelijama nisu mogli ići u toalet bez dozvole. Tukli su ih zbog kršenja ovog pravila. Sjedenje ili ležanje u ćeliji bilo je zabranjeno, a bili su zabranjeni i razgovori. Zatvorski službenici nisu davali ljudima dovoljno sapuna: Serhij se prisjeća da je u njegovoj ćeliji bilo šest ljudi, a oni su dobivali deseti dio sapuna koji je morao trajati dvije sedmice.

„Jednom smo izračunali da smo dobili 13 grama sapuna za jednu sedmicu za cijelu ćeliju. To nije dovoljno ni za pranje ruku jednom dnevno. A jedini antiseptik koji se tamo davao bio je izbjeljivač. I tako su momci njime prali rane kao antiseptikom. Napravite sebi hemijsku opekotinu, ali ubijete infekciju“, rekao je Serhii.

Zatvorenici nisu znali imena ili činove svojih mučitelja pa su ih ponekad sami izmišljali. Naprimjer, tokom Serhiijevog boravka u Mordoviji, sjeća se "Katjuše", jednog od stražara koji su tjerali zatvorenike da pjevaju Katjušu, pjesmu iz sovjetskog doba o djevojci koja se oprašta od vojnika, desetak puta dnevno.

„Mogli smo je pjevati i do 40 puta između doručka i ručka. Želio je da 11 ćelija pjeva ovu pjesmu uglas i glasno. I po njegovom izrazu lica moglo se vidjeti da uživa u tome i da je ponosan na ono što radi“, rekao je Serhij.

Obavještajni izvori utvrdili su da su u mučenje zarobljenih Ukrajinaca ovdje možda uključene dvije jedinice: Tajfun iz Sankt Peterburga i Ris iz Tvera. U ovoj kaznenoj koloniji uočeni su i predstavnici Specijalnih snaga zatvorske službe s ruskog Dalekog istoka.

Aleksandar Gnutov (44), koji je prije imenovanja dugo radio kao zamjenik upravnika istog zatvora, upravnik je kaznene kolonije u Mordoviji od marta 2024. godine.

Kaznene kolonije u selu Pakino i Mordoviji su samo neki od primjera. Novinari su procijenili da su zatvorenici premlaćivani, mučeni elektrošokovima i podvrgnuti nekom obliku fizičke patnje u 29 zatvora u Rusiji i okupiranim teritorijama Ukrajine.

Rusi su koristili seksualno nasilje, gušenje, fizičko iscrpljivanje i mučenje vatrom u dvije trećine ovih 29 zatvora. Ruski represivni sistem je pribjegao psihološkom pritisku i ispiranju mozga u polovini ustanova: zatvorenici su bili prisiljeni napamet učiti rusku himnu i ruske pjesme. Zatvorenici su mučeni hladnoćom i izolacijom u samicama u trećini zatvora.

Nakon ove liste slijede strašne i bizarne torture. Naprimjer, Rusi su "igrali" kuglanje sa ukrajinskim zatvorenicima, bacajući teške predmete na njih, u jednom od zatvora. Oni koji su pali nakon takvih udaraca dodatno su udarani. Ili "kolo sreće", koje se koristilo u drugom zatvoru: zatvorski čuvari bi nasumično birali zatvorenike koji su zatim odvedeni na lažno pogubljenje.

***

Izvještaji UN-a i ukrajinske obavještajne službe dokumentovali su skoro 700 slučajeva mučenja, kako pojedinačnog tako i grupnog. Važno je napomenuti da od proljeća 2025. godine imamo podatke o slučajevima sistematskog mučenja u 29 pritvorskih objekata.

Međutim, to ne znači da se takve stvari ne dešavaju i u drugim zatvorima na teritoriji Ruske Federacije gdje se drže ukrajinski ratni zarobljenici. Samo što niko to nikada prije nije spomenuo.

Tačan broj Ukrajinaca koji se drže u ruskom zarobljeništvu nije poznat. Dmitro Lubinec, ukrajinski parlamentarni povjerenik za ljudska prava, izjavio je u decembru 2024. da bi u ruskom zarobljeništvu moglo biti čak 16.000 civila.

Dana 1. maja, Irina Vereščuk, zamjenica šefa Ureda predsjednika, izjavila je da Rusija drži približno 8.000 ukrajinskih ratnih zarobljenika. Međutim, naglasila je da su tokom razmjena, između ostalih, vraćani i ljudi koji su zvanično nestali - odnosno oni čiji je boravak u zatočeništvu Rusija sakrila.

Razlog tome može biti što Rusi ne daju informacije o zarobljenim ukrajinskim braniteljima, a međunarodne organizacije ne rade efikasno.

Osim toga, još uvijek postoje nestale osobe koje je možda zarobila Rusija ili su ubijene. Ministarstvo unutrašnjih poslova izvještava da je taj broj dostigao 50.000 ljudi do jeseni 2024. godine.